Stranice

Mar 26, 2014

11 vanvremenih citata Artura Šopenhauera o stilu i pisanju

Iako je svoja dela pisao u prvoj polovini 19. veka stavovi koje je Artur Šopenhauer izrazio povodom dobrog i lošeg stila u pisanju više su nego aktuelni i dan danas. Šopenhauer polazi sa svoje pozicije filozofa koji traži pravi izraz za svoju ideju . Moglo bi se posumnjati  da su jednom misliocu njegove misli ono što mu je jedino važno, ali nemački filozof jasno uviđa da prava misao ne postoji bez pravog stila.

Stil je fizionomija našeg uma. On je pouzdaniji ključ karaktera nego što je fizionomija tela. Imitirati stil druge osobe isto je što i nositi masku. Koliko god maska bila dobra, ubrzo će postati dosadna i nepodnošljiva zato što je bez života; i stoga je i najružnije živo lice bolje od nje...
  
Nema ničega od čega se pisac treba više čuvati nego uočljivog  upinjanja da pokaže više intelekta nego što ga ima, zato što to rađa sumnju kod čitaoca da ga ima vrlo malo, jer čovek uvek, po svojoj prirodi, naglašava ono što uistinu ne poseduje.  I zato je nagrada za pisca da ga nazivaju naivnim, jer to znači da se on može prikazati takvim kakav je. Generalno, naivnost je privlačna, dok ono neprirodno svuda odbija. Takođe, uviđamo da svaki pravi mislilac nastoji da izrazi svoje misli čisto, jasno, konačno i koncizno koliko god je to moguće. Zbog toga je jednostavnost uvek bila posmatrana kao znak, ne samo istine, već takođe i genijalnosti. Stil dobija svoju lepotu od misli koje izražava, a kod onih pisaca koji se samo prave da razmišljaju kaže se da su njihove misli dobre zbog njihovog stila. Stil je samo figura misli; pisati nejasnim ili lošim stilom znak je glupih i zbrkanih misli.

Ako neko ima da kaže nešto vredno kazivanja, ne treba to da uvija u pompezne izraze, zapetljane fraze i enigmatične nagoveštaje,  već može biti siguran da će izražavajući sebe na jednostavan, jasan i naivan način proizvesti pravi efekat. Onaj ko koristi veštačka sredstva koja su pomenuta pokazuje siromštvo  svojih ideja, uma i znanja. „ 
  
Neodređenost i maglovitost izražavanja su uvek i svuda veoma loš znak. U devedeset devet od sto slučajeva one nastaju iz neodređenosti misli, koje su,  sa svoje strane,  skoro uvek fundamentalno protivrečne, nedosledne i stoga pogrešne. Kada prave misli niču u umu one teže jasnoći izraza i brzo to i postižu, jer jasna misao lako pronalazi odgovarajući izraz. Čovek koji je sposoban da misli može sebe izraziti jasnim, razumljivim i nedvosmislenim rečima. Oni pisci koji konstruišu komplikovane, neodređene, zapetljane i protivrečne fraze najsigurnije ne znaju šta je to što žele da kažu: oni imaju samo tupu svest o nečemu što se još uvek muči da postane prava misao; oni takođe često žele da sakriju od sebe i od drugih da uistinu nemaju šta da kažu.



Artur Šopenhauer je rođen 1788. u Gdanjsku. Uslovno se može smestiti u pravac nemačkog idealizma – ipak, Šopenhauer je posve jedinstvena pojava u filozofiji i najbolje ga je predstaviti kao klasičnog predstavnika pesimizma.  Razmišljajući o Kantovoj „stvari po sebi“ zaključio je da je to volja,  a koren njegovog pesimizma upravo je u shvatanju da svaka individualna volja uvek služi opštoj volji za produženjem vrste i da je čovekova sloboda na taj način dovedena u pitanje.


Sva opširnost i isprepletenost besmislenih zapažanja koja nisu vredna čitanja trebala bi biti izbegnuta. Pisac mora štedeti vreme čitaoca, njegovu koncentraciju i pažnju; na ovaj način on navodi čitaoca da  veruje kako je ono što  mu izlaže vredno čitanja i da će nadoknaditi trud koji je uložen. Bolje je izostaviti nešto dobro nego napisati nešto što nije vredno pominjanja... 


 Najlepša je ona istina koja je gola, i što je izražavanje jednostavnije to je dublji utisak koji proizvodi; delom je to zbog toga što doživljaj ostaje neometeno zadržan u umu slušaoca bez uplitanja sporednih misli i delom zato što oseća da nije bio potkupljen i prevaren umetnošću retorike, već da je ceo efekat došao od same stvari. 

Kao što nemar prema odeći odaje prezir prema društvu u kom se čovek kreće, tako i  grub, nemaran  i loš stil pokazuje sramno nepoštovanje prema čitaocu, koji onda to pravedno kažnjava time što neće pročitati knjigu.

 Pisac treba da se čuva od toga da koristi nepotrebne retoričke ukrase,  beskorisna preuveličavanja i uopšte, kao i u arhitekturi, treba izbegavati suvišne dekoracije – drugim rečima, on mora da teži čistoti stila. Sve što je suvišno imaće štetan efekat. Zakon jednostavnosti i naivnosti važi za sve lepe umetnosti, jer on je kompatibilan sa onim što je najuzvišenije.

 Prava ekonomičnost  izraza podrazumeva  da se govori samo ono što vredi da bude izgovoreno, dok se izbegavaju sva ona rasplinuta objašnjenja stvari koje svako može sam da razume; dakle, podrazumeva jasno razlikovanje onoga što je neophodno od onoga što je izlišno. Na drugoj strani,  nikada ne treba žrtvovati jasnoću i ništa od gramatike, da bi se postigla kratkoća.


Šopenhauer je tokom života bio preterano opterećen popularnošću jednog drugog filozofa – Hegela. Hegel je u to vreme bio priznata veličina, dok je Šopenhauer zaslužena priznanja stekao tek posthumno. Nije se slagao sa Hegelovim idejama i smatrao je svoju filozofiju pravim produžetkom Kantovih zaključaka, a svuda je bio prinuđen da sluša kako se Hegelovo i Kantovo ime izgovaraju jedno uz drugo. Hegelov način pisanja upravo je onaj na koji Šopenhauer prikriveno aludira kada pominje zamršeni stil onoga čije misli nisu jasne ili uopšte ne postoje.

Onaj ko piše nemarno pokazuje da ne ceni dovoljno svoje misli. Samo iz ubeđenosti u istinitost i važnost naših misli nastaje u nama inspiracija neophodna  za neiscrpnu upornost da se pronađe najčistiji, najbolji i najmoćniji izraz za njih; kao što stavljamo svete relikvije i neprocenjiva umetnička dela u  srebrne ili zlatne kutije. Iz ovog razloga su stari pisci – čije su misli, izražene njihovim rečima, trajale hiljadama godina i stoga ponele prestižnu titulu klasika – pisali sa potpunom posvećenošću.
 Dobri pisci se uvek revnosno trude da prinude svoje čitaoce da tačno misle upravo ono što su mislili oni sami: jer ko ima nešto vredno da saopšti biće mu veoma važno da se to ne izgubi. Stoga dobar stil uglavnom počiva na tome da čovek zaista ima nešto da kaže: jedino, ta sitnica je upravo ono što većini pisaca naših dana nedostaje.


Slični tekstovi :


Mar 18, 2014

Lepota i talenat - Leonardo Di Kaprio

Ovih dana, kada je larma oko Oskara već utihla i tek se pokojim komentarom neko osvrne na ispravnost ili neispravnost odluka Akademije (misleći valjda da je to nešto bitno na šta bi trebalo trošiti reči), možda je pravi trenutak da se napravi osvrt na najvećeg gubitnika popularne ceremonije, glumca sa licem koje je predugo smatrano za odveć nežno da bi se shvatilo ozbiljno, Leonarda Di Kaprija. 



Bila ona opravdana ili ne, tek, potreba za nekom vrstom rekapitulacije dela glumca koji ,ne samo da je još uvek u svom poslu, već je verovatno i u zenitu svojih mogućnosti i slave, kod mene postoji.  Malo je glumaca koji su prošli kroz tako kontradiktorni doživljaj njihove pojave od strane publike kao što je to slučaj sa Leonardom i, ako išta možemo sa sigurnošću reći, onda je to da vreme svakako radi za njega.

Leonardo Di Kaprio rođen je 1974. u Los Anđelesu, gde je i odrastao kao jedino dete u porodici. Njegov otac bio je andergraund pisac i crtač stripova, poluitalijanskog, polunemačkog porekla; majka, pravna službenica i čistokrvna Nemica. Leonardo se prvi put oglasio udarcem u majčin stomak dok je ona u muzeju posmatrala Da Vinčijevu sliku; tako je slavni glumac dobio svoje ime. U početku karijere agenti su predlagali mladom glumcu da promeni ime u neko koje je familijarnije američkom uhu – još uvek nepoznati Di Kaprio odbio je to bez razmišljanja.

Kako je sam rekao, Leonardo je kao dete odrastrao u Holivudu, ali nije znao da je dovoljno zaposliti nekog agenta i tražiti uloge, već je stvar oko glume i glumaca doživljavao kao zatvoreni masonski krug u koji se ne može ući, Kada je shvatio da su vrata tog sveta otvorena svima odlučio je da je to jedino što želi da radi u životu. Valjda u slučajevima takve odlučnosti uspeh dolazi lakše.

Leonardo danas zarađuje 20 miliona po filmu, ali to su status i slava koji su morali da se zasluže. A on ih je zasluživao, korak po korak, ubedljivo i neporecivo. Šta se o toj karijeri može reći osim da je polako ali sigurno išla uzlaznom putanjom osvajajući simpatije i najokorelijih skeptika. Jer, Leonardo Di Kaprio imao je jednog nesvakidašnjeg protivnika na svom putu ka postizanju statusa pravog, velikog glumca – svoj status lepuškastog zavodnika koji je proizveo toliko predrasuda.

Problem sa Di Kapriovim statusom došao je otud što je situacija bila takva da je Titanik bio više od filma onda kada se pojavio i da ljudi popularnost i uspeh najteže praštaju. Glumac je preko noći poistovećen sa slikom lepuškastog plavušana dečačkog lica koji patetično strada u ime ljubavi u najvećem blokbasteru svih vremena. Trebalo je da prođu decenije da Leonardo ubedi publiku da ume da glumi, a koliko god da se govori o nepravičnosti Akademije prema njemu, ona je to shvatila mnogo pre publike koja je danas na nju kivna zbog činjenice da još uvek nije dodelila Oskara Di Kapriju.





Mnogo je sudbinskih slučajnosti povezano sa počecima karijere Leonarda Di Kaprija. Krenimo samo od njegovog prvog uspešnog filma gde ga je Robert De Niro izabrao za ulogu između 400 kandidata. Bila je to uloga u filmu Dečakov život, u kom je glumio zajedno sa De Nirom. Upravo će stopama ovog glumca Leonardo krenuti desetak godina kasnije kada će stupiti u saradnju sa Skorsezeom sa kojim je i sam De Niro izgradio svoju karijeru. Samog Skorsezea Leonardo Di Kaprio označava kao svog omiljenog reditelja, a De Nirovu ulogu u filmu Taksista omiljenom rolom jednog glumca uz Džems Dinovo ostvarenje u filmu Istočno od raja.

Dakle, glavni izazov u karijeri Leonard Di Kaprija bio je i valjda još uvek jeste da ostavi za sobom svoj dečački izgled i dokaže da može da glumi ozbiljne uloge koje nimalo ne zavise od njegovog fizičkog izgleda. Vratimo li se ponovo na aktuelnu priču o njegovom tretmanu od strane ljudi koji dodeljuju Oskare, moramo se setiti da je Leonardo bio nominovan za Oskara još za sporednu ulogu u filmu Šta muči Gilberta Grejpa, dakle, pre Titanika i u jednoj ulozi zaostalog dečaka koja nije imala veze za lepotom i simpatičnošću njegovog bejbi-fejsa. Bila je to 1993-a godina, a Leonardo je bio sedmi najmlađi glumac nominovan za nagradu Akademije.

Uprkos svim predrasudama koje su postojale kod publike tokom proteklih decenija po pitanju Leonardove glume i izgleda, ne sumnjam da je njemu samom bilo najmanje stalo do svoje pojave i da je holivudska industrija bila ta koja je uvek u prvi plan isticala njegov izgled na uštrb njegove glume. Može se reći da je talenat ipak izašao kao pobednik. Danas se njegovo lice prilagođava ulogama koje glumi mnogo više nego što se njegove uloge prilagođavaju njegovom licu.

Na kraju krajeva, iako je prerano da se svode računi, četrdesetogodišji Di Kaprio ima za sobom impozantnu karijeru, za šta je najbolji dokaz saradnja sa vrhunskim rediteljima u čijim je filmovima briljirao: Stiven Spilberg, Ridli Skot, Baz Lurman puta dva, Skorseze puta pet, Klint Istvud, Sem Mendez, Kristofer Nolan, Džejms Kamerun, Vudi Alen, Deni Bojl, Kventin Tarantino.  Jednostavno, Leonardovo ime danas je sinonim za uspeh. Nije previše ironična opaska da on trenutno nema o čemu drugom da razmišlja osim o tome u kom će filmu glumiti i sa kojim će se modelom zabavljati.

























"Nemam veze s fenomenom Titanika i s tim što je moje lice postalo širom svijeta", komentarisao je Di Kaprio i dodao, "nikad više neću dosegnuti takvu popularnost, ali to i ne očekujem. To nije nešto što ću pokušavati postići." Jednom drugom prilikom, odgovarajući na pitanje o Skorsezeu i Oskaru, dao je izjavu koja se lako može odnositi i na njegov lični slučaj: „Martin je doprineo tako mnogo razvoju filma i on nije tip osobe koja će se uzbuđivati oko toga ako ne dobije Oskara, iako je na nivou sprdnje to što nije dobio nagradu Akademioje nakon svih ovih godina.“ (Ovo je bilo rečeno pre filma Dvostruka igra i konačnog Skorsezeovog trijumfa.)

Leonardo Di Kaprio danas je gotovo čuven po tome da ga je nemoguće zamisliti u prosečnoj ulozi. Bilo da igra pesnika homoseksualca, retardiranog dečaka, robovlasnika, kralja, detektiva, kriminalca, brokera ili ekscentričnog bogataša, on od svake od svojih uloga pravi neponovljiv podvig koji stvara utisak da  je svaka od tih uloga baš ona u kojoj se on može najbolje iskatzati – dok se ne pojavi sledeća i demantuje nas.

Zaista, Di Kaprio se nalazi na stupnju karijere kada se čini da za njega ništa nije nemoguće. Pored svih uspeha, kao da njegovo lice tek sada postaje lice muškarca i da najbolje tek dolazi. Hoće li mu očekivane uloge Vudro Vilsona i Sinatre doneti nagrade, videćemo. Ali, kao što je sam još davno rekao:“ Ja sam relativno mlad. Nagrade Akademije ne idu nužno za dobar rad. One su lep bonus i mnogo ljudi misli da je to neki vrh koji treba postići u svom radu. Ali niko to ne može da kontroliše. Proceniti šta će publika ili članovi Akademije misliti o vašem radu je unapred izgubljena bitka."


Slični tekstovi


Endi Kaufman - čovek na mesecu


Džejms Din


Glumci veći od Oskara









Mar 10, 2014

Mlada i lepa (2013)

Film Mlada i lepa francusko je ostvarenje iz 2013. godine, deo takmičarskog programa festivala u Kanu i jedan od filmova prikazanih na ovogodišnem Festu. Koliko god da je tematika filma u senci mnogo očekivanije Nimfomanke,  Mlada i lepa je film koji u svakom slučaju ne treba da bude ni u čijoj senci i kome treba prići sa svom ozbiljnošću, bez zanemarivanja njegovog kvaliteta i provokativnosti. Ovo je jedan od filmova koji narušavaju našu veštački izgrađenu predstavu podnošljive stvarnosti i ostavljaju nas sa teškim zadatkom da je ponovo izgradimo.




Film prati godinu dana u odrastanju jedne devojke, zaista mlade i zaista lepe Izabel. Ona provodi leto na jugu Francuske sa svojom porodicom, mlađim bratom kome poverava sve svoje seksualne fantazije i tajne, majkom koju posmatra sa dozom nepoverenja i očuhom, prilično indiferentnim i bezazlenim čovekom koji ni kriv ni dužan izvlači deblji kraj u čitavoj priči. Tu, kraj mora, Izabel gubi nevinost sa svojim vršnjakom, nemačkim turistom koji joj uistnu ne znači mnogo, ili gotovo ništa. Tu, ona puni i sedamnaest godina.

Seksualnost u adolescenciji jedne devojke jeste tema ovog filma koji ubrzo dobija neočekivani obrt. Izabel postaje prostitutka koja zadovojava znatno starije muškarce, ispunjava sve njihove seksualne fantazije, posmatra vršnjake u školi sa visine, a u kući još uvek igra ulogu uzorne devojčice. Zaplet je ovde već dostigao svoj vrhunac, a neki oblik novog razbuktavanja radnje dolazi kada socijalni radnici upozore njenu majku na nelegalnu i neprimerenu sklonost njene ćerke.

Film je snimljen zaista dobro, bez ičega suvišnog, bez zastoja i artističih zastranjivanja, sa prigodnom dozom dinamike. Scene seksa prikazane su beskompromisno i gledaocu je i fizički loše da posmatra tako divno mlado telo u rukama pokvarenih, debelih ili osedelih korisnika njenih usluga. Ali, ono što ga još više pogađa jeste njena ravnodušnost u svemu tome. Jer, svi smo mi navikli da se takve stvari dešavaju sa devojkama koje su u Zapadnu Evropu stigle kao belo roblje, sa sirotinjom koja se time izdržava ili sa narkomankama koje prodaju svoje telo da bi kupile supstance na koje su navukle svoj organizam. Sa Izabel je drugačije; ona svoje usluge naplaćuje skupo, ali novac ne troši niti ga čuva za neku posebnu namenu. Ona to ne radi zato što voli. Takođe, ne deluje ni da previše uživa u samom seksu. Uživanje, ako ga ima, nalazi se u njenom autodestruktivnom nagonu da se izloži poniženju i gledalac je tako stavljen u situaciju da se bori sa mnogo pitanja koja se iznova i iznova obnavljaju bez pravog odgovora.



Sa jedne strane, kao što i sam reditelj kaže, adolescencija je preterano idealizovano doba života i jedna od stvari na koje film ukazuje upavo su njene mračne strane, nesigurnost i bezrazložni bunt prelaznih godina u sazrevanju. Sa druge strane, nameće se i ideja da je seksualnost, naročito ženska i naročto ona u dobu adolescencije, u patrijarhalnom društvu predugo bila identifikovana kao nešto zabranjeno i zlo. Posmatrajući stvari iz tog ugla dolazimo do pretpostavke da Izabela identifikuje seksualno zadovoljstvo i zgražavanje na jednom nivou na kom se stvari otimaju kontroli i izvrću tako da ona počinje da doživljava zadovoljstvo utoliko više ukoliko su situacije kojima se izlaže dostojnije zgražavanje. Da li je to neki njen vid „buntovništa bez razloga“ ili specifičan patološki vid ženske seksualnosti, ostaje da se nagađa kroz ostatak filma koji ipak od svega najviše provocira tim odsustvom konačnih odgovora i objašnjenja.



Film Mlada i lepa prikazuje nam devojku iz, ako ne normalne, onda bar prosečne evropske porodice koja ima sve što joj treba, i koja bi po nekoj logici stvari trebalo da krene „normalnim“, „pravim“, „zdravim“ putem. Ona to ne čini. Njeno ponašanje je devijantno i ona time ruši poredak stvari u glavama gledalaca. Ako ona odstupa od logike, onda svako može odstupiti od logike. (Mnogo bi lakše bilo prihvatiti njeno ponašanje kada bi imala neki vid psihičih problema, bilazlostavljana ili slično.) Sistem za koji se veruje da funkcioniše doveden je u pitanje, a time i sve što mislimo da znamo o svetu, čoveku, dobru, ljubavi i o uzvišenom i niskom. Kada se ovako uzdrma poredak u koji verujemo, onda smo prinuđeni da pronađemo uzroke izopačenog ponašanja da bismo ga okarakterisali kao izuzetak i ponovo mogli da uspostavimo poremeći poredak. Upravo je u tome provokativnost ovog filma – što su nam ti uzroci uskraćeni, što osećaj uzdrmanosti iz filma moramo poneti sa sobom u život i po završetku odjavne špice.


Slični tekstovi


Mar 4, 2014

Dendizam



Dendizam, ako uzmemo na sebe mnogo slobode i previdimo neophodnu opreznost, mogli bismo najlakše opisati kroz primer: to je ono što je zajedničko Lordu Bajronu, Endiju Vorholu, Oskaru Vajldu, Dejvidu Bouviju, Šerloku Holmsu, Bodleru, Evgeniju Onjeginu, Marselu Prustu… Ako se lišimo te slobode i odlučimo da ipak budemo oprezni, ali i opširni, priča o dendizmu ne može stati u par rečenica. Stoga, krenimo preko reda.




Kako svaki tekst izgleda daleko intelektualnije ako u njemu citirate autoritet poput Bodrijara, i ja bih ovo kratko razmatranje o dendizmu počeo gledištem ovog francuskog sociologa po kom je “dendizam estetska forma nihilizma”. To je ona filozofska strana dendizma, koja postoji pored, uprkos i, u najboljem slučaju, uz onu površnu stranu. Ako dendizam jeste filozofski pogled na svet - onda on svakako mora biti nihilistički.



Čitava priča o dendizmu počinje nigde drugde do u Britaniji i to pri kraju 18. veka. Počeo ju je Džordž Brajan “Bo” Brumel, čovek koji je izvršio najveći uticaj na mušku modu, ne samo u britanskim već u svetskim okvirima. On se pojavio u vreme Hegela i Napoleona, dvojice ljudi koji su, svaki na svoj način, svedočili o kraju istorije. Danas se Brumelov dendizam posmatra kao filozofski stav čoveka koji je spoznao da je istorija završena i da više muškarac ne može da se identifikuje sa ulogom heroja i uzvišenog junaka. To je bio duh vremena, izražen i u Bajronovoj poeziji i njegovom životu, životu romantičnog junaka, ali životu koji je živeo sa ironijskom distancom, onako kako je i pisao. Sam Bajron mnogo je dugovao Brumelu sa kojim se i lično poznavao. Smatrao ga je najvećim čovekom njihovog vremena. Na drugo mesto stavio je Napoleona, na treće - sebe.

Prema najstrožem sudu, dendizam je nestao tu gde je i nastao, u Engleskoj, i tada kada je i nastao, za Brumelovog života. U tom smislu sama pojava i postojanje dendizma vezuju se sa konkretnim društvenim uslovima koji su ga stvorili, pa onda on i ne može postojati izvan tog društvenog i kulturnog miljea. Tako se tvrdi da je dendizam koji se iz Engleske preselio u Francusku tamo prerastao u boemiju i da se ne može govoriti o francuskim dendijima. Ovo je pomalo prestrogo određenje, jer sama ideja dendizma je podložna promeni i prilagođavanju.



Više od dva veka je prošlo od ustaljenja ovog pojma. On se u međuvremenu razvio, gubio se i vraćao, menjao oblike i svoju osnovnu ideju, maskirao se, izopačavao. Danas, dendizam se može jednako povezivati sa tako protivrečnim pojavama kao što su pank pokret i kemp,  hipsteri i mejnstrim selebriti, metroseksualci i intelektualni snobovi, obrazovana kulturna elita koja poput neaktivne gerile pokušava da se što neprimetnije kreće kroz neobrazovanu masu i masa koja se kroz modu spolja ističe onoliko koliko iznutra nema šta ni da pokaže, a kamoli da sakrije.


Dendizam današnjem uhu zvuči kao pomalo zbunjujući pojam i mora se primetiti da ga češće prati negativna nego pozitivna konotacija. Ponekad ima nečeg izrazito palanačkog u tom preziru prema bilo kakvom isticanju, ponekad, malograđanstvo se može prikriti upravo iza praznog isticanja. Čak i nakon temeljnog istraživanja o pojavi zvanoj dendizam stvari ne postaju jednosmislene i potpuno određene.

Idealno vreme za javljanje dendizma jesu doba opšte demokratizacije društva i kulture. U takvim uniformnim uslovima, samo postojanje dendija jeste revolt i društveni skandal, ali i svedočansvo o božanstvenoj raznovrsnosti božijeg dela i večnoj čovekovoj osuđenosti da bira svoju suštinu i sam se, autentično, definiše. Dendizam je, tako, zajedno sa boemijom, reakcija na buržoaski moral i svaki oblik duhovnog kukavičluka i kolektivizma. I dendi i boem ne prihvataju propisane vrednosti građanskog društva, gade se njihove banalnosti i diktature prosečnosti i uklopljenosti.

Pomalo paradoksalno, dok je pojam dendija nekada vezivan za besprekorno držanje koraka sa svakim modnim trendom, danas je praćenje mode postala stvar mase. Tako, sa jedne strane imamo masu dendija kojoj praćenje mode nije znak ekstravagancije već utapanja u jednoličnost, a sa druge strane autentičnog dendija koji se danas mora potvrđivati kroz odupiranje svakom modnom trendu. Jer, dendizam ne može postojati u masi, on je ipak nešto ekskluzivno, nešto što se postiže i zadobija upravo isticanjem i izuzetnošću.



Mnogo je načina da se definiše dendizam i te su definicije neretko međusobno suprotstavljene. Ovo su tek neke od teza kojima bi se mogao opisati:


  • Za Brumela, i dendije koji se na njega ugledaju, bavljenje pitanjima politike i ekonomije jesu čista vulgarnost.
  • Dendi je uvek i svuda doteran i ništa na njegovom telu nije slučajno tu, kao što ništa slučajno ne izlazi ni iz njegovih usta. Ipak, on mora ostavljati utisak da sve to čini nehotice, nonšalantno i bez plana.
  • Današnjim rečnikom rečeno, dendi uvek mora biti “cool”.
  • Dendi je neko ko se odlikuje stoičkim samopouzdanjem, njegovi stavovi i opaske su kratki, ali oštri i dosledni.
  • Dendi dolazi iz srednje klase, a svojim odevanjem i znanjem se probija u više krugove.
  • Istinski dendizam nikako se ne sme zaustaviti na spoljašnjoj pojavi; ona treba samo da upućuje na unutrašnju različitost.
  • Dendi se odlikuje velikim obrazovanjem i intelektualnom superiornošću.
  • Dendiji su često optuživani da od sebe stvaraju idole, a od svog estetskog hedonizma svoju religiju.
  • Paradoskalno, dendi prezire masu, ali je masa neophodna za postojanje dendija kao ono što treba šokirati. On ne postoji ako se ne suprotstavlja.
  • Dendi razvija skeptičku rezervisanost sa sve. Cinizam je forma intelektualnog dendizma.
  • Po Bodleru, kicoška spoljašnjost dendija treba da bude samo simbol intelektualne superiornosti njegovog duha.
  • Dendi se varkom uvlači u više aristokratske slojeve. Međutim, on je istinski predstavnik jedine prave aristokratije - aristokratije duha.
  • Dendi - to je onaj koji iznenađuje, a da nikada sam nije iznenađen.
  • Dendizam je na Novi kontinent stigao kroz zvuke džeza i Ficdžeraldov roman “Veliki Getsbi”.
  • Po Bodleru, dendi treba da živi i umre ispred ogledala.
  • Život jednog dendija, njegovo je najveće umetničko delo.


Na kraju, mora se primetiti da je i pored sveg preterivanja u zauzimanju poze i sve neprirodnosti dendijevog stava (sve prirodno je za dendija vulgarno - vrlina je neprirodna), dendizam ipak bio ozbiljna društvena pojava koja u današnje vreme, doduše, nema tu težinu koju je imala u vreme nastanka.


Ima nečeg buntovničkog i revolucionarnog u svakom dendiju. Doba u kom se dendizam javlja je doba aristikratije po krvnoj liniji i doba buržoazije, ljudi koji se identifikuju sa poslom kojim se bave i slepo se pokoravaju građanskim vrednostima i ustaljenoj hijerarhiji. Između njih su postojale gvozdene barijere koje je dendi uspeo da prekorači. Lepo odeven da bi se njegove reči uzimale ozbiljno, obrazovan, da bi imao šta da kaže, i naoružan istančanim ukusom za sve oblike umetnosti i mode, dendi se nametnuo višim slojevima ne kao jednak već kao onaj ko se sledi i oponaša. 


Slični tekstovi