Dendizam, ako uzmemo na sebe mnogo slobode i previdimo
neophodnu opreznost, mogli bismo najlakše opisati kroz primer: to je ono što je
zajedničko Lordu Bajronu, Endiju Vorholu, Oskaru Vajldu, Dejvidu Bouviju,
Šerloku Holmsu, Bodleru, Evgeniju Onjeginu, Marselu Prustu… Ako se lišimo te
slobode i odlučimo da ipak budemo oprezni, ali i opširni, priča o dendizmu ne
može stati u par rečenica. Stoga, krenimo preko reda.
Kako svaki tekst izgleda daleko intelektualnije
ako u njemu citirate autoritet poput Bodrijara, i ja bih ovo kratko razmatranje
o dendizmu počeo gledištem ovog francuskog sociologa po kom je “dendizam
estetska forma nihilizma”. To je ona filozofska strana dendizma, koja postoji
pored, uprkos i, u najboljem slučaju, uz onu površnu stranu. Ako dendizam jeste
filozofski pogled na svet - onda on svakako mora biti nihilistički.
Čitava priča o dendizmu počinje nigde drugde do u
Britaniji i to pri kraju 18. veka . Počeo ju je Džordž Brajan “Bo” Brumel, čovek
koji je izvršio najveći uticaj na mušku modu, ne samo u britanskim već u
svetskim okvirima. On se pojavio u vreme Hegela i Napoleona, dvojice ljudi koji
su, svaki na svoj način, svedočili o kraju istorije. Danas se Brumelov dendizam
posmatra kao filozofski stav čoveka koji je spoznao da je istorija završena i
da više muškarac ne može da se identifikuje sa ulogom heroja i uzvišenog
junaka. To je bio duh vremena, izražen i u Bajronovoj poeziji i njegovom
životu, životu romantičnog junaka, ali životu koji je živeo sa ironijskom
distancom, onako kako je i pisao. Sam Bajron mnogo je dugovao Brumelu sa kojim
se i lično poznavao. Smatrao ga je najvećim čovekom njihovog vremena. Na drugo
mesto stavio je Napoleona, na treće - sebe.
Prema najstrožem sudu, dendizam je nestao tu gde
je i nastao, u Engleskoj, i tada kada je i nastao, za Brumelovog života. U tom
smislu sama pojava i postojanje dendizma vezuju se sa konkretnim društvenim
uslovima koji su ga stvorili, pa onda on i ne može postojati izvan tog
društvenog i kulturnog miljea. Tako se tvrdi da je dendizam koji se iz Engleske
preselio u Francusku tamo prerastao u boemiju i da se ne može govoriti o
francuskim dendijima. Ovo je pomalo prestrogo određenje, jer sama ideja
dendizma je podložna promeni i prilagođavanju.
Više od dva veka je prošlo od ustaljenja ovog
pojma. On se u međuvremenu razvio, gubio se i vraćao, menjao oblike i svoju
osnovnu ideju, maskirao se, izopačavao. Danas, dendizam se može jednako
povezivati sa tako protivrečnim pojavama kao što su pank pokret i kemp,
hipsteri i mejnstrim selebriti, metroseksualci i intelektualni snobovi,
obrazovana kulturna elita koja poput neaktivne gerile pokušava da se što neprimetnije
kreće kroz neobrazovanu masu i masa koja se kroz modu spolja ističe onoliko
koliko iznutra nema šta ni da pokaže, a kamoli da sakrije.
Dendizam današnjem uhu zvuči kao pomalo
zbunjujući pojam i mora se primetiti da ga češće prati negativna nego pozitivna
konotacija. Ponekad ima nečeg izrazito palanačkog u tom preziru prema bilo
kakvom isticanju, ponekad, malograđanstvo se može prikriti upravo iza praznog
isticanja. Čak i nakon temeljnog istraživanja o pojavi zvanoj dendizam stvari
ne postaju jednosmislene i potpuno određene.
Idealno vreme za javljanje dendizma jesu doba
opšte demokratizacije društva i kulture. U takvim uniformnim uslovima, samo
postojanje dendija jeste revolt i društveni skandal, ali i svedočansvo o
božanstvenoj raznovrsnosti božijeg dela i večnoj čovekovoj osuđenosti da bira
svoju suštinu i sam se, autentično, definiše. Dendizam je, tako, zajedno sa
boemijom, reakcija na buržoaski moral i svaki oblik duhovnog kukavičluka i
kolektivizma. I dendi i boem ne prihvataju propisane vrednosti građanskog
društva, gade se njihove banalnosti i diktature prosečnosti i uklopljenosti.
Pomalo paradoksalno, dok je pojam dendija nekada
vezivan za besprekorno držanje koraka sa svakim modnim trendom, danas je
praćenje mode postala stvar mase. Tako, sa jedne strane imamo masu dendija
kojoj praćenje mode nije znak ekstravagancije već utapanja u jednoličnost, a sa
druge strane autentičnog dendija koji se danas mora potvrđivati kroz odupiranje
svakom modnom trendu. Jer, dendizam ne može postojati u masi, on je ipak nešto
ekskluzivno, nešto što se postiže i zadobija upravo isticanjem i izuzetnošću.
Mnogo je načina da se definiše dendizam i te su
definicije neretko međusobno suprotstavljene. Ovo su tek neke od teza kojima bi
se mogao opisati:
- Za Brumela, i dendije koji se na njega ugledaju, bavljenje pitanjima politike i ekonomije jesu čista vulgarnost.
- Dendi je uvek i svuda doteran i ništa na njegovom telu nije slučajno tu, kao što ništa slučajno ne izlazi ni iz njegovih usta. Ipak, on mora ostavljati utisak da sve to čini nehotice, nonšalantno i bez plana.
- Današnjim rečnikom rečeno, dendi uvek mora biti “cool”.
- Dendi je neko ko se odlikuje stoičkim samopouzdanjem, njegovi stavovi i opaske su kratki, ali oštri i dosledni.
- Dendi dolazi iz srednje klase, a svojim odevanjem i znanjem se probija u više krugove.
- Istinski dendizam nikako se ne sme zaustaviti na spoljašnjoj pojavi; ona treba samo da upućuje na unutrašnju različitost.
- Dendi se odlikuje velikim obrazovanjem i intelektualnom superiornošću.
- Dendiji su često optuživani da od sebe stvaraju idole, a od svog estetskog hedonizma svoju religiju.
- Paradoskalno, dendi prezire masu, ali je masa neophodna za postojanje dendija kao ono što treba šokirati. On ne postoji ako se ne suprotstavlja.
- Dendi razvija skeptičku rezervisanost sa sve. Cinizam je forma intelektualnog dendizma.
- Po Bodleru, kicoška spoljašnjost dendija treba da bude samo simbol intelektualne superiornosti njegovog duha.
- Dendi se varkom uvlači u više aristokratske slojeve. Međutim, on je istinski predstavnik jedine prave aristokratije - aristokratije duha.
- Dendi - to je onaj koji iznenađuje, a da nikada sam nije iznenađen.
- Dendizam je na Novi kontinent stigao kroz zvuke džeza i Ficdžeraldov roman “Veliki Getsbi”.
- Po Bodleru, dendi treba da živi i umre ispred ogledala.
- Život jednog dendija, njegovo je najveće umetničko delo.
Na kraju, mora se primetiti da je i pored sveg preterivanja
u zauzimanju poze i sve neprirodnosti dendijevog stava (sve prirodno je za
dendija vulgarno - vrlina je neprirodna), dendizam ipak bio ozbiljna društvena
pojava koja u današnje vreme, doduše, nema tu težinu koju je imala u vreme
nastanka.
Ima nečeg buntovničkog i revolucionarnog u svakom
dendiju . Doba u kom se dendizam javlja je doba aristikratije po krvnoj liniji i
doba buržoazije, ljudi koji se identifikuju sa poslom kojim se bave i slepo se
pokoravaju građanskim vrednostima i ustaljenoj hijerarhiji. Između njih su
postojale gvozdene barijere koje je dendi uspeo da prekorači. Lepo odeven da bi
se njegove reči uzimale ozbiljno, obrazovan, da bi imao šta da kaže, i naoružan
istančanim ukusom za sve oblike umetnosti i mode, dendi se nametnuo višim
slojevima ne kao jednak već kao onaj ko se sledi i oponaša.
Slični
No comments:
Post a Comment