Deo govora Josifa Brodskog diplomcima Dartmud Koledža:
Poznata još kao: čama, mora,
teskoba, ravnodušnost, depresija, splin, apatija, klonulost, učmalost, pustoš,
malodušnost, melanholija itd, dosada je veoma složena pojava i u celini je
proizvod ponavljanja. U tom slučaju, najbolji lek za nju bila bi stalna inventivnost
i originalnost. To jest, ono na šta vi mladi i drski računate. Ali avaj, život
vam neće pružiti takvu mogućnost, jer je u životnoj mehanici glavno - upravo
ponavljanje.
Neko može, naravno, osporiti stav
da je stalna težnja za originalnošću i inventivnošću pokretač progresa, a
samim tim i civilizacije. Međutim - a u tome je prednost retrospektivnog
pogleda - taj pokretač nije najvalidniji. Jer, ako izdvojimo istoriju našeg
stanovništva u odnosu na naučna otkrića, rezultat neće biti veseo. Dobićemo, da
se konkretnije izrazim, vekove dosade. Sam pojam originalnosti i inventivnosti
pokazaće monotoniju realnosti života čiji je glavni stih, pardon, stil -
dosada.
Time se on - život - razlikuje od
umetnosti, a najljući neprijatelj umetnosti je, kao što već znate - kliše.
Zato nije čudo što vas ni umetnost ne može naučiti kako da izlazite na kraj sa
dosadom. O toj temi napisano je nekoliko romana, nešto manje slikarskih platana;
što se tiče muzike, ona je uglavnom nesemantička. Jedini način da umetnost za
vas postane utočište od dosade, od tog egzistencijalnog ekvivalenta klišea -
jeste da sami postanete umetnik. Mada, gledajući koliko vas je na broju, ta
perspektiva je malo verovatna i prilično nerealna.
Ako se sada i bacite svom snagom
na pisaće mašine, nećete se sasvim zaštititi od dosade. Ako je majka dosade -
ponavljanje, vi ćete, mladi i drski, veoma brzo biti prigušeni odsustvom
priznanja i niskom zaradom, mada je i jedno i drugo verni pratilac umetnosti.
U tom odnosu književni rad, slikarstvo, komponovanje uzmiču pred advokatskom
kancelarijom, bankom ili čak laboratorijom.
U tome se, s druge strane, i
sastoji spasonosna snaga umetnosti. Pošto nije unosna, ona prilično nerado
postaje žrtva demografije. Ako je, kao što smo rekli, ponavljanje majka dosade,
onda je demografija (kojoj predstoji da u vašem životu odigra mnogo veću ulogu
od bilo kog predmeta koji ste ovde usvojili) - njen drugi roditelj. Možda
zvučim kao mizantrop, ali sam duplo stariji od vas i stanovništvo zemljine
kugle se na moje oči udvostručilo. U vreme kada vi dođete u moje godine ono će
se uvećati četiri puta i to ne na način koji očekujete. U 2000-oj godini doći
će do takve kulturno-etničke preraspodele da će ona dovesti u pitanje vaš
vlastiti humanizam.
Već samo to redukovaće
perspektive originalnosti i inventivnosti kao protivotrova od dosade. Drugi
problem sa ove dve kategorije je u tome što one mogu biti rentabilne. Pod
uslovom da ste za to sposobni, obogatićete se veoma brzo. Ma koliko to bilo
poželjno, većina od vas zna iz vlastitog iskustva da se niko tako ne dosađuje
kao bogati ljudi, jer novac kupuje vreme, a osobina vremena je ponavljanje.
Ako se podrazumeva da ne težite siromaštvu – u protivnom ne biste stupili na
ovaj koledž - možemo očekivati da će vas dosada ščepati čim vam postanu
dostupne prve alatke samozavaravanja.
Zahvaljujući savremenoj tehnici
te alatke su mnogobrojne koliko i sinonimi za dosadu. U svetlosti njihove
funkcije - da vam pomognu da zaboravite na suvišno vreme - njihovo izobilje je
očigledno. Isto će takvo biti i ispoljavanje vaše kupovne moći koje će se
uvećavati uz krckanje i zujanje nekih od onih instrumenata koje čvrsto drže u
ruci vaši roditelji ili rođaci. To je proročka scena, dame i gospodo
generacije 1989, jer vi ulazite u svet u kojem zapis događaja umanjuje sam
događaj - u svet videa, sterea, daljinskog upravljanja, sportske odeće,
trenažera koji vas održavaju u formi da biste ponovo proživeli vlastitu ili
tuđu prošlost, udahnuli krvotok u konzervirano uzbuđenje.
Sve što ispoljava izvesnu
regularnost obiluje dosadom. To se u velikoj meri odnosi i na novac - kako na
same novčanice tako i na njihovo posedovanje. Razume se da ne proklamujem
siromaštvo kao vid spasenja od dosade, mada je Svetom Franji upravo to pošlo
za rukom. No stvaranje novih monaških redova ne izgleda osobito zabavno u
našoj epohi video-hrišćanstva. Prema tome, vama - mladima i drskima - niko ne
preporučuje bedu. Sve što mogu da vam predložim je da budete obazrivi s novcem
jer se nule na vašim računima mogu pretvoriti u vaš duhovni ekvivalent.
A što se bede tiče, dosada je
najbrutalniji deo njene nesreće i bekstvo od nje poprima veoma radikalne forme
u vidu burnog protesta ili narkomanije. Obe forme su privremene mada je
nesreća bede beskonačna; obe su, zbog te beskonačnosti - skupe. Uopšte, čovek
koji ubrizgava heroin sebi u venu čini to uglavnom iz istog razloga iz kojeg vi
kupujete video: da izbegnete suvišak vremena. Razlika je ipak u tome što on
gubi više nego što dobija i njegova sredstva spasenja postaju isto tako suvišna
kao ono od čega se spašava, mnogo više nego vaša. U celini, taktilna razlika
između igle šprica i dugmeta na stereu približno odgovara razlici između oštrine
i tuposti uticaja vremena na siromašne i bogate. Ukratko rečeno, bilo da
budete bogati ili siromašni pre ili kasnije patićete od suviška vremena.
Kao potencijalno imućnima, ubrzo
će vam dosaditi posao, prijatelji, bračni drugovi, ljubavnici, pogled sa vašeg
prozora, nameštaj ili tapete u vašoj sobi, vaše misli, jednom rečju - vi sami.
U skladu s tim pokušaćete da nađete put spasenja. Osim već pomenutih igračaka
koje donose zadovoljenje možete krenuti da menjate radna mesta, mesta
stanovanja, poznanike, državu, klimu; možete se prepustiti promiskuitetu,
alkoholizmu, putovanjima, časovima kulinarstva, narkoticima, psihoanalizi.
Uostalom, možete se zabavljati
svim tim istovremeno i zajedno izvesno vreme to vam može pomoći. Do onog dana,
naravno, kad se probudite u svojoj spavaćoj sobi usred nove porodice i novih
tapeta, u drugoj državi i drugim klimatskim uslovima, sa gomilom računa od
vašeg turističkog agenta i psihijatra, ali sa onim istim ustajalim osećajem
prema dnevnoj svetlosti koja se probija kroz prozor. Navući ćete svoje patike i
otkriti da nemaju pertle pomoću kojih biste se izbavili od onoga stoje
poprimilo tako prepoznatiljiv oblik. Zavisno od vaših godina ili temperamenta
ili će vas uhvatiti panika ili će vas smiriti poznato osećanje; ili ćete još
jednom proći kroz svu strahotu promena.
Nervoza i depresija ući će polako
u vašu beležnicu, tablete u vašu kućnu apoteku. Nema, u suštini, ničeg lošeg u
tome da se život pretvori u stalno traženje alternativa, u česte promene
posla, supružnika, ako možete da priuštite alimentacije i pometnju u
sećanjima. Taj položaj je veoma često opevan na ekranu i u romantičarskoj
poeziji. Začkoljica je jedino u tome što se taj pokušaj pretvara u redovnu
preokupaciju i vaša potreba za alternativom postaje ravna svakodnevnoj dozi
narkomana.
Međutim, iz te situacije postoji
još jedan izlaz. Možda ne najbolji sa vašeg stanovišta, i ne obavezno
bezopasan, ali direktan i ne tako skup. Oni koji su čitali pesmu „Sluga
slugama" Roberta Frosta pamte njegove stihove: „Najbolji izlaz je - uvek
do kraja." I ono što hoću da vam predložim je zapravo varijacija na tu
temu.
Kad vas obuzme dosada - predajte
joj se. Pustite da vas smlavi; zaronite u nju, dotaknite dno. S
neprijatnostima je sledeća stvar: što se pre dočepate dna, pre ćete isplivati
na površinu. Ideja je - da se poslužimo recima drugog velikog pesnika engleskog
jezika – da pogledate u ono najgore. Razlog zbog kojeg dosada zaslužuje ovakvu
pažnju je taj što ona predstavlja čisto, neistraženo vreme u svoj njegovoj
ponavljanoj, preobilnoj i monotonoj lepoti.
(...)A to znači - biti
beznačajan. Ako je potrebna dosada da parališe volju da bi to sugerisala, onda
- živela dosada! Vi ste beznačajni jer ste konačni. Međutim, što je veća svest
o konačnosti, ona se više puni životom, emocijama, radošću, strahovima,
patnjama. Jer beskonačnost nije preterano živahna, nije posebno emotivna. Vaša
dosada vam, u krajnjoj liniji, govori o tome. Ukoliko potiče od beskonačnosti.
Poštujte u tom slučaju njeno
poreklo, ali ne manje od svog sopstvenog. Zato što upravo predosećanje te
bezdušne beskonačnosti objašnjava intenzitet čovekovih osećanja koja često
dovode do začetka novog života. To ne znači da su vas začeli iz dosade i da
konačnost rađa konačnost (mada i jedno i drugo zvuči verovatno). To pre navodi
na misao da je strast privilegija beznačajnog.
Zato se predajte strastima, a
ostavite hladnokrvnost sazvežđima. Strast je, pre svega, lek od dosade. I
naravno bol - fizički više nego duševni, koji je redovna pratilja strasti, mada
vam ne želim ni jedan ni drugi. Međutim, kad vas boli, svesni ste da vas nije
prevarilo ni vaše telo ni vaša duša. Osim toga, ono što je dobro u dosadi,
teskobi, osećanju besmisla vas lično ili ostalih bića, jeste činjenica da to
nije prevara.
Mogli biste takođe da pokušate sa
detektivskim romanima i akcionim filmovima - sa nečim što vas odvlači tamo gde
niste do tada bivali verbalno/vizuelno/mentalno - makar trajalo samo nekoliko
časova. Izbegavajte televiziju, posebno menjanje programa: to je otelovljena
prekomernost. Međutim, ako i ta sredstva ne pomažu opustite se, „hitnite svoju
dušu u zgusnuti mrak". Čvrsto zagrlite nekoga ili pustite da vas zagrle
dosada i tuga koje su u svakom slučaju veće od vas samih. Nesumnjivo će vam
biti teško da izdržite te zagrljaje, ali se trudite da izdržite koliko možete,
a zatim još malo.
Najvažnije je da ne mislite da
ste negde pogrešili i da ne pokušavate da se vratite da biste ispravili
grešku. Ne, kako je rekao pesnik -„Veruj svome bolu". Ti užasni medveđi
zagrljaji nisu pogreška. I sve ostalo što vas uznemirava. Uvek se setite da na
ovom svetu postoje zagrljaji iz kojih se, na kraju krajeva, ne možete iščupati.
Ako vam se ovo čini isuviše
mračnim, onda vi ne znate šta je zapravo mrak. Ako vam se čini nestvarnim, nadam
se da će vreme dokazati da ste u pravu. Ako pak smatrate ovo neumesnim za ovako
svečanu priliku, onda se ne slažem s vama.
Ne želim vam ništa više osim
sreće. Međutim, biće dosta mračnih i, što je još gore, dosadnih časova koje će
izazvati kako spoljašnji tako i vaš unutrašnji svet. Treba za to izgraditi
odbrambeni mehanizam; a to je upravo ono u čemu sam se trudio da vam pomognem
za sve ove godine, uz izvestan napor koji je očigledno bio nedovoljan.
(...)Jer ono što vam predstoji je
divno, ali zamorno putovanje. Danas se ukrcavate u voz bez voznog reda. Niko
vam ne može reći šta vas čeka, pogotovo onaj koji ostaje. Jedino u šta mogu da
vas uverim je – da je to putovanje u jednom pravcu, bez povratne karte. Stoga
pokušajte da pronađete utehu u pomisli da ma koliko ova ili ona stanica bila
neprijatna - voz se u njoj ne zadržava dugo. Zato nikada nećete stajati u
mestu, čak i kad vam se čini da to činite; ovo mesto od danas postaje vaša
prošlost. Od sada će se ono za vas postepeno smanjivati jer je taj voz stalno u
pokretu. Ono će se smanjivati čak i kad vam se bude činilo da ste zastali...
Zato ga pogledajte poslednji put u njegovim normalnim dimenzijama, dok još nije
postalo fotografija. Osvrnite se na njega sa najvećom mogućom nežnošću jer
gledate u svoju prošlost. Pogledajte široko otvorenih očiju u ono najbolje.
Jer sumnjam da će vam ikada bilti bolje nego ovde.
Govor pred diplomcima Dartmut
Koledža, u julu 1989.
*Iz knjige „Tuga i razum“,
Russika, 2007, prevela: Neda Nikolić Bobić
Slični tekstovi: