Stranice

Feb 27, 2014

Endi Kaufman - čovek na Mesecu


Džim Keri ga i dan danas smatra najvećim komičarem svih vremena. Miloš Forman nije mogao da odoli da ga ne svrsta u red poznatih ličnosti o kojima je snimio filmove (a u tom je društvu sa Mocartom, Gojom i Larijem Flintom). Elvisu Prisliju bio je najdraži od svih njegovih imitatora.





Endi Kaufman je najširoj publici poznat kao glavni lik iz filma Čovek na mesecu. Glumio ga je Džim Keri, na platno preneo Forman, a opevao REM. Ali, Endi Kaufman je bio stvaran, ma koliko da ga je lakše zamisliti kao lucidnu tvorevinu nadrealne mašte i dobre glume. Živeo je u Americi, uzbudljivo i nepredvidivo, od 1949. do1984. kada je u 35-oj godini umro od raka pluća – ili je bar želeo da svet tako veruje.

Krenimo redom. Endi Kaufman je prvo dete jevrejskog bračnog para, pripadnika srednje klase sa Long Ajlenda. Ne čudi što biografi tvrde kako je još u detinjstvu pokazao talente za komediju, a već sa devet godina je počeo i da nastupa. Završio je dvogodišnji koledž na smeru za televizijski medij i u to vreme počeo i svoju neobičnu karijeru stend-ap komičara.

Prvi od Endijevih brojnih alter ega bio je lik stranca iz nepostojeće države na Kaspijskom jezeru. Izašao bi pred publiku i na očajnom engleskom pokušao da ispriča neki loš vic ili da oponaša poznate ličnosti. Jedna od omiljenih imitacija bila mu je ona u kojoj je postajao tadašnji američki predsednik Džimi Karter. Endi bi najavio koga imitira i onda izgovorio: „Zdravo, ja sam Džimi Karter, predsednik SAD-a. Hvala vam puno“. Dovevši publiku u stanje da ga sažaljeva, najavio bi sledeću imitaciju, ovoga puta Elvisa Prislija i, dok bi svi očekivali jednako očajan pokušaj glume, on bi izveo nastup koji je bio maltene identičan pravom Elvisu. Međutim, sako, koji je u Elvisovom stilu bacao u publiku, uvek bi tražio nazad. Sam Elvis je njegove nastupe voleo najviše, kada su u pitanju njegovi imitatori.



Upravo zahvaljujući liku Stranca, američka televizija ABC želi da ga angažuje za ulogu u seriji Taxi gde bi trebalo da glumi Latku, lika maltene identičnog onom koji je sam izgradio. Endi je, ipak, na čitav ovaj angažman gledao sa dozom prezira pa je postavio uslove u stilu velike zvezde, od kojih je jedan bio i taj da njegov prijatelj, glumac Toni Klifton, ima četiri gostovanja u seriji. Naime, Toni Klifton je bio samo jedan u nizu Endijevih alter ega, potpuna suprotnost Strancu; on je nastupao samouvereno i bučno, prozivajući sve oko sebe i praveći skandale, uvek sa cigaretom i tamnim naočarima iza kojih su se krile Endijeve oči. Serija je postigla uspeh i Endi Kaufman je stekao slavu. Međutim, nikada nije priznao da se on sam nalazi iza lika Tonija Kliftona zbog čijih je ispada saradnja sa ABC-om morala biti prekinuta.

Endi Kaufman nikada sebe nije smatrao komičarem i duhovitim čovekom, bar ne javno. Isticao bi da on samo peva i igra i da je to sve što ume da radi. Savremeni kritičari smatraju ga jednim od utemeljitelja anti-humora, vrste zabave koja izneverava očekivanja publike upravo time što im ne daje ono što očekuju, zabavu. Endi je u pravom duhu apsurda umeo da stoji na pozornici ne radeći ništa ili pričajući krajnje dosadne stvari. Može se reći da mu je više bilo stalo do provokacije i proučavanja reakcija publike nego do zabavljanja iste. Zabava koju je Endi pružao morala se zaslužiti. Stoga su njegovi nastupi više ličili na performanse – poput onog kada je publiku, koja je uporno tražila da imitira lik Latke po kom ga je pamtila dok je on imao neke druge ideje, kaznio time što joj je počeo čitati Velikog Getsbija ne stajući dok svi nisu zaspali ili napustili salu.



Endi Kaufman, avangardni ekscentrik i velika zvezda Saturday Night Show-a, gradio je svoju slavu kroz postupke koji su većini delovali kao neukusno ponašanje. Kao da je, na svoju sreću ili nesreću, bio prezasićen modernim formama zabave mnogo pre nego što su one bile iscrpljene pa je morao osmišljavati svoje, nove i provokativne. Možda zbog velike ljubavi prema rvanju, a zbog slabe konstitucije, Endi Kaufman odlučio je da postane svetski prvak u međupolnom rvanju. Naime, organizovao je rvačke mečeve u kojima se i sam borio, ali je samo ženama bilo dozvoljeno da ga izazivaju, dok je za pobedu nudio hiljadu dolara. Ovime je izazvao isto ono što je i očekivao, popularnost zasnovanu na ogromnoj mržnji prema njemu, zasluženu krajnje arogantnim stavom zahvaljujući kom je sebe samoproklamovao u svetskog prvaka u međupolnom rvanju. Usled ovoga bio je izazvan na meč od strane bivšeg prvaka SAD-a Džerija Loulera u kom je zaradio prelom vrata. Par dana kasnije, Endi je isprovocirao rvača u emisiji  Saturday Night Show, usled čega je dobio udarac i pao sa stolice. Tek deset godina posle Kaufmanove smrti njegovi saradnici su obznanili da je čitava farsa sa Loulerom bila iscenirana i da su njih dvojica bili odlični prijatelji.

Međutim, možda je najveći performans i najluđi štos ovog dadaistički provokativnog umetnika upravo njegov poslednji čin – smrt. Mnogi, naime, veruju da je Endi Kaufman živ i zdrav.

1983. Kaufmanu je dijagnostifikovan već uznapredovali rak pluća, redak oblik koji je doveo do oštećenja bubrega, usled čega je komičar umro godinu dana kasnije. Bolest je do samog kraja skrivao od većine ljudi tražeći izlečenje u zvaničnim i alternativnim tokovima medicine. Međutim, ubrzo posle smrti počele su se javljati spekulacije da je Endi Kaufman još uvek živ. Naime, rak pluća izuzetno je retko u to vreme napadao ljude mlađe od pedeset godina koji nisu bili pušači. (Neko je već primetio da Endi Kaufman nije bio pušač i da jeste živeo potpuno zdravo hraneći se vegetarijanski, ali da je Toni Klifton bio sve suprotno od toga.) Takođe, Endijevi prijatelji i saradnici sećaju se da je on pominjao kako bi lažiranje smrti bio genijalan potez i vrhunski trik i da je po tom scenariju trebalo da se vrati nakon dvadeset godina. Prijatelji su, tako, 2004. napravili doček za povratak Endija Kaufmana, ali umetnik se nije pojavio. Pojavili su se momak i devojka koji su tvrdili da su njegovi sin i ćerka i da je njihov otac živ, da je lažirao smrt kako bi proveo ostatak života daleko od medijske pažnje i da se bavi običnim kućnim poslovima. Međutim, sve se ubrzo razotkrilo kao pokušaj medijskog trika od strane Kaufmanovog brata i unajmljenih glumaca.

Sumnja, ipak, postoji pre svega zbog neobičnog karaktera komičara koji nije pristajao da ga tako nazivaju. U glasanju sprovedenom na sajtu IMDB Endi Kaufman je zauzeo prvo mesto na listi poznatih za koje postoji najveća verovatnoća da su lažirali svoju smrt, ispred oponašanog Elvisa Prislija, Džima Morisona, Džimija Hendriksa i Džejmsa Dina. Ništa ne bi čudilo od čoveka koji je bio ozbiljan jedino kada je praktikovao transcendentalnu meditaciju i koji je, u skladu sa tim, čitavu stvarnost doživljavao kao iluziju, pa se sa njom slobodno i poigravao – kao da ništa nije nemoguće.



Slični tekstovi





Feb 24, 2014

Umorni vampiri Džima Džarmuša (Samo ljubavnici preživljavaju)

Svi smo navikli na holivudske akcione spektakle sa zombijima, vampirima, vukodlacima, duhovima ali samo je Džarmuš taj koji bi bio u stanju da napravi priču o iscrpljujućoj „svakonoćnici“ jedne od ovih skupina već potrošenih junaka horor blokbastera. Seksipilan i sofistician par vampira iz filma „Only Lovers Left Alive“ svoju prirodu doživljava kao teret, ljude vole ali ih se klone, da bi zaštitili njih od sebe a ne sebe od njih i u očima kriju umor i dosadu kao oni koji su sve videli, pa odmahuju na svaku mogućnost iznenađenja.


Takvu sitost i dendijevsku nesposobnost za čuđenje imali su i njegovi raniji junaci, obični ljudi, simpatični neprilagođeni pojedninci koji ćaskaju i gluvare i ne veruju da bi se ikada išta moglo promeniti. Možda bismo onda mogli reći da ovaj film ne donosi ništa novo od Džarmuša, ali svaki  ljubitelj njegovih filmova neće imati razloga da na bilo kom planu bude razočaran, a možda će neko baš preko ove vampirske priče otvoriti svoj um za neobičnu estetiku njujorškog vagabunda sa ekstremnim stilom šišanja.

Nema se mnogo šta pričati o tome kako funkcioniše zaplet u ovom filmu; magija Džima Džarmuša oduvek je u detaljima. Imamo ovde divne iznenađujuće scene poput one kada Adam (Tim Hidlston) zaustavlja automobil tokom vožnje ulicama Detroita da bi Evi (Tilda Svinton) pokazao kuću u kojoj je rođen i odrastao Džek Vajt, sedmi sin svoje majke, i ovaj par vampira koji je već sve video ima u sebi dovoljno divljenja da čežnjivo gleda u klasičnu, praznu američku dvospratnicu...

Atmosfera i radnja ovog filma u potpunosti se vezuje za dvoje glavnih junaka, gradove u kojima žive i koji ih opisuju  i na njihov odnos pun ljubavi i nežnosti koja kao da je samo postala jača kroz vekove tokom kojih se nisu zasitili jedno drugog. Međutim, kao Kafkin umetnik u gladovanju, oni imaju jedno prokletstvo, a to je da ih hrana koju svi jedu ne može zasititi, te su stoga, u duhu humanističkih vrednosti koje slede, morali razviti složenu mrežu veza za dobavljanje sveže, nekontaminirane krvi. Uz sve to, Adam svira vampirsko kvalitetni andergraund rokenrol, Eva čita knjige na svim jezicima sveta prelećući strane jednim pogledom a s vremena na vreme, ne po prvi put kod Džarmuša, priča se o naučnim teorijama Tesle, Ajnštajna, kvantne fizike.

Noć, koja je jedino vreme kada se Adam i Eva smeju slobodno kretati, ima u sebi nečeg autsajderskog, skrajnutog, zabranjenog, a ovi junaci noći ne deluju buntovno i primamljivo već krajnje tužno i umorno. Oni besne na Bajrona i Šelija što su vampirski izgled učinili popularnim i napravili modu od nečega što je za njih kob i nužnost, ali zato i dalje druguju sa Kristoferom Marloom, Šekspirovim savremenikom, koji se, poput njih, pomirio sa sopstvenom uzvišenom krvožednošću.


Meni lično, ovo uvođenje Marloa u priču omiljeni je aspekt filma. U pitanju je engleski pesnik iz elizabetanskog doba čija je životna priča sve samo ne obična, pa je, verovatno, baš otuda i došla ideja reditelju da njegov lik i delo objasni kroz vezu sa natprirodnim i učini ga prijateljem glavnog para. Marlo se navodi kao dramatičar koji je izvršio najveći uticaj na Šekspira, kako tematski tako i stilski, ali koji zbog rane smrti nije ostavio veliko delo. U dvadeset devetoj godini saslušan je zbog jeretičkih spisa i, iako nije osuđen, deset dana nakon saslušanja izboden je na smrt pod nerazjašnjenim okolnostima. Danas postoje teorije po kojima je on bio tajni agent, obaveštajac, ateista, homoseksualac, pravi autor dela koja se pripisuju Šekspiru. Džarmuš nam ga predstavlja kao dobroćudnog starca koji je nadživeo svoje doba i sve neprijatelje, još uvek piše, nabavlja najbolju krv i prezire Šekspirovu slavu.

Ne znam da li bi bilo previše smelo da kažem da je način života vampira u dvadeset prvom veku metafora našeg vremena, jedne uglađene, sterilisane civilizacija gde se krv ne ispija direkstno iz vrata žtava već se nabavlja crnim kanalina, sofisticirano se ispija iz kristalnih čašica, a oko te našminkane realnosti lebdi jedan duh umora, nedostatka elana, iscrpljenosti i opustošenosti. Atmosfera nimalo različita od one koju su u ostalim Džarmušovim filmovima nosili ljudi-junaci.



Iz mnogo razloga, film koji se mora pogledati.

Feb 21, 2014

Jedan hejterski komentar serije Breaking Bad

Osećanja koja izaziva nesavršena umetnost su kinetička, žudnja ili gađenje. Žudnja nas nagoni da nešto posedujemo, da idemo ka nečemu; gađenje nas nagoni da nešto napustimo, da odemo od nečega. Umetnosti koje ih izazivaju, pornografske ili didaktične, jesu, prema tome, nesavršene umetnosti. Estetska emocija (upotrebio sam opšti izraz), prema tome je statična. Duh se zaustavlja i uzdiže iznad žudnje i gađenja.Portret umetnika u mladosti, Džejms Džojs



U vreme kada se čitava forumska, filmska, kablovska, piratska, tarzanijska i, pre svega, „kul“  publika kune u Breaking Bad kao najbolju seriju svih vremena, osećam se potpuno bogohulno kada verujem da čitavih pet sezona te serije zajedno ne vrede ni jedne epizode Tvin Piksa i time hvatam sebe kako i sam tonem u jedno preterivanje, stidim se toga i povlačim reč.

Ne poričem da pomenuta serija ima neki kvalitet , ali, valjda zato što sam previše osetljiv na jeftine fazone koji dobro prolaze, i zato što nevezano za priču o serijama ne mogu da svarim ljude koji smatraju da imaju svako pravo da izjave kako vole književnost ali ih klasici smaraju, ja ne mogu da učestvujem u masovnoj histeriji obožavanja ovakvih modernih „remek dela“.  (Sve što je u ovoj seriji dobro već je mnogo konciznije i efektnije rečeno u filmu Pad sa Majklom Daglasom).

Zašto? Kada pitate prosečnog fana Brejking Beda zašto je ta serija tako dobra on će vam reći da je, zamisli, zamisao toliko luda i originalna jer je to priča o smušenom i uzornom profesoru hemije koji postaje najveći diler droge u Americi. Znam, svi mi smušeni, uplašeni građani hteli bismo da i sami jednom puknemo, oteramo sve dođavola i krenemo sa druge strane zakona koji je ionako u službi moćnih, a ne običnih ljudi. I onda to čika Hajzenberg uradi umesto nas, a pritom se i bori sa dilemama  dostojnim jedino još možda antičke tragedije.

 Znam, pomalo je buntovnički biti fan Breaking Bad-a jer je tu malo uskomešana bezbedna granica između dobra i zla, znam i da svaki fan oseća da je slobodnijeg duha od prosečnog zavisnika od tv-programa, ili se bar tako osećao dok serija nije stigla i do Pinka.  Uostalom, svaka pozitivna kritika serije kreće rečima „definitivno nije za svakoga“ i onda se javlja taj osećaj posebnosti što se pripada odabranima i drugačijima. Čitava ta Hajzenbergova pobuna nije ništa realnija i umetnički ubedljivija od organizovanja ekipe iz Ćopićeve družine u romanu Orlovi rano lete, ali to je bar predstavljeno kao dečja književnost.

Sve u svemu, sve ono u čemu je Brejking Bed originilan i na osnovu čega je privukao publiku su kvaliteti koji nemaju veze sa čisto umetničkim; imamo ovde i raspirivanje emocija, i buđenje navijačkog duha, i davanje oduška sopstvenoj frustraciji, i pobunu i buku i galamu i akciju, i igranje protiv pravila, i sukobe i dileme, i trenutne trijumfe i konačne poraze. Ima ovoga i u boljim delima, ali u njima ima i mere koja je osnova kvaliteta. Većina fanova BB-a voli baš to odsustvo mere, preterivanje, „vau“ efekat. Preterati je lako, teško je znati meru. Pričao je o tome  Aristotel.

Kada sam ispod hvalospeva o Breaking Bad-u na jednom sajtu ostavio svoj komentar rečeno mi je da to i nije komentar već elitističko proseravanje i da me na fakultetu verovatno nisu učili ništa o postmodernističkoj estetici. Što bi Džesi Pinkmen rekao: Bitch, please.

Pročitaj još:

 Najbolje knjige svih vremena 

 Čekajući Nimfomanku

Feb 17, 2014

Ona (Her)– ljubav u doba tehnologije


Film Ona (Her), Spajka Džonza, jedan je od najzanimljivijih projekata iz protekle godine i bitan konkurent u borbi za nagrade na festivalima pa, između ostalog, i u borbi za Oskara. Mnogo je tačaka po kojima bi se moglo govoriti o izuzetnim dostignućima ovog filma, koji je tek četvrto ostvarenje u dvodecenijskoj karijeri reditelja. Najbitnija od njih jeste upitanost sa kojom nas film ostavlja, upitanost zbog koje čekamo prvu priliku da se osamimo i promislimo sve još jednom, nervozno šetajući od jednog do drugog ugla sobe.


To je pre svega zasluga scenarija i priče, što je možda i najjači u obilju jakih elemenata ovog ostvarenja. Film na prvi pogled oduševljava i samom svojom vizuelnom stranom, prikazom sveta bliske budućnosti, rafiniranim izborom boja i futurističkom retro modom. Zatim je tu i fantastična rola Hoakima Feniksa, glumca koji se nenametljivo potvrđuje kao jedan od najjačih glumaca svoje generacije, ali i Skarlet Johanson koja ovom nevidljivom ulogom potvrđuje da za njene dobre performanse nije bio zaslužan samo njen ubedljiv fizički izgled.

Ona prikazuje jedan distopijski svet, prikazuje budućnost, negativne stvari u njoj, a sve da bi nam skrenula pažnju na ovo naše vreme, čiji su problemi u filmu isti, samo preuveličani. To je kao neka opomena na opasnost gde bi sve ovo moglo da ode ako nastavimo kako smo počeli. A, jasno je iz filma kao što je jasno i nama, počeli smo loše.

Tako je Ona je film o negativnim stranama tehnološke zavisnosti modernog društva. Teodor (Hoakim Feniks) je pisac koji se pokušava snaći u vremenu nakon razvoda sa ženom. Samanta (Skarlet Johanson) je operativni sistem sa kojim komunicira, koji ima svoj glas (ženski), svoju ličnost, i koji uspeva da prodre dublje u emotivni svet glavnog junaka nego što bi se to moglo očekivati. Ljudi u ovom filmu jedva da komuniciraju međusobno, oni hodaju ulicama budućnosti nikada u grupi ili u paru, razgovaraju sa svojim uređajima i jedva da primećuju ljude sa kojima se mimoilaze. Čovek se maksimalno otuđio od čoveka, on kao da mu je postao i suvišan ali je taj beg od ljudi istovremeno paradoksalan jer je tehnologija poprimila sve veći broj ljudskih karakteristika pa se pitamo čemu taj beg uopšte služi i kuda vodi – možda ka jednom bezbednijem vidu komunikacija sa nečim što možda i misli kao čovek ali za šta ipak znamo da to nije.

Međutim, ne bi Ona bila remek delo da je samo dovela u žižu interesovanja međuljudsku otuđenost i postojanje zavisnosti od tenologije kao i rađanje ljubavi prema veštačkoj inteligenciji. Na toj ravni, na kojoj Ona funkcioniše kao film naučne fantastike, on ne donosi mnogo toga novog. Veći je i značajniji ovaj film kao  netipična ljubavna priča, uz problematizovanje ljudskosti i ljubavi bez fizičkog kontakta, veza na daljinu koje opstaju zahvaljujući tehnologiji, platonskih ljubavi, sloboda i prava marginalnih grupa.

Problematiše se pitanje šta čini čoveka, duh ili telo, u šta se zaljubljujemo i bez čega ne možemo. Ironija ovog filma nije u tome što usamljeni pisac ne uspeva da očuva vezu sa operativnim sistemom, već što od strane istog operativnog sistema biva ostavljen. Samantha nalazi svoju srodnu dušu u svetu sebi sličnih, u svetu tehnologije, i to treba da bude upozorenje ljudima da se i sami drže ljudi, nesavršenih kakvi jesu.

Na kraju krajeva, nezavisno od poruka koje film šalje i sporne originalnosti koncepta, ovo je sasvim nekonvencionalna i dinamična ljubavna priča između čoveka i operativnog sistema. Veza se uspostavlja postepeno, rađa se ljubav, a razvija se i seksualni odnos ( ne mnogo čudniji nego mnoge stvari koje se već danas upražnjavaju), određeno vreme  sve ide savršeno dok Samanta ne počne da otkriva svet i ne stavi do znanja Teodoru da ne može samo njemu da pripada. Dakle, sasvim poznata priča, jedna od boljih ljubavnih drama u poslednje vreme, sa jedinim izuzetkom što je Samanta – operativni sistem.


Film se na neki način bavi i pitanjem tolerancije različitosti i aludiranjem na postojeće seksualne slobode i neslobode. Način na koji prijatelji prihvataju Teodorovu različitost je sličan načinu na koji se tolerišu ljudi drugačije seksualne orijentacije, više sa trudom da se različitost prihvati nego sa iskrenim prihvatanjem koje je, ipak, tek u idealnom slučaju ostvarivo.

Zagledamo li bolje videćemo da Ona kroz priču o ljubavi između otuđenog pojedinca i njegovog personalnog operativnog sistema otvara važna aktuelna pitanja kada su u pitanju moderne veze čiji se opstanak sve više oslanja na postojanje i korišćenje tehnologije. Sa jedne strane, savremeni nomadski način života proizveo je sve veći broj veza na daljinu, dok je savremena tehnologija omogućila da takve veze i traju, što ranije, u vreme pisama i razglednica, nije mogao biti tako čest slučaj. Onda se moramo zapitati u čemu je razlika između ljubavi Teodora i Samante i ljubavi dvoje ljudi koji vezu održavaju preko sms-ova, telefoniranja, skajp razgovora, kamerica, mikrofona i četova. U vezi sa tim srećemo još jedno bitno pitanje: da li je za vezu neophodnije imati nekoga sa kim se može razgovarati i ko će nas istinski razumeti ili nekoga ko se može opipati. Naravno, najbolje je kad posedujemo i jedno i drugo, ali Ona odgovara na pitanje koje sama postavlja da je nekada razumevanje velika retkost i bitnije od samog seksualnog odnosa.

Na kraju, pogledamo li Samantu i Teodora i uporedimo li njihovu živost i realnost, upitaćemo se i gde su granice postojanja i nepostojanja, da li je veštačka inteligencija manje stvarna od živog čoveka i da li je, takav, ograničen čovek, pozvan da daje odgovore na ta pitanja.

Dakle, mnogo pitanja na koja svako mora za sebe da da odgovore. Svakako, film koji ne liči ni na šta na šta ste mogli naići listajući televizijske kanale do sada.

Postoji realna mogućnost da će se naša komunikacija sa ljudima putem tehnologije pretvoriti u komunikaciju sa tehnologijom, a da to nećemo ni primetiti. 

Feb 12, 2014

Skriveno - psihološki triler sa dubljom pričom

Film Skriveno Mihaela Hanekea bio je zvezda Berlinskog festivala pre devet godina na kom je osvojio čak šest nagrada. Ni danas, posle skoro čitave decenije, ovaj film nije zaboravljen  i jednako je intrigantan kao i u godini svog nastanka. Tokom tog vremena stekao je status kultnog ostvarenja koje i dan danas poziva na nova i originalna tumačenja.





Priča filma odigrava se u Parizu, a zaplet počinje kada dobrostojećoj visokoobrazovanoj  porodici na kućnu adresu stigne kaseta koja prikazuje dešavanja ispred njihove kuće tokom trajanja snimka. Međutim, na snimku se ništa ne dešava, nema ubistva, nema kidnapovanja, nema ljubavnika ni ljubavnice. Prvo se pomišlja na dečiju šalu i Žorž i Ana (imena supružnika u svim Hanekeovim filmovima) pokušavaju da preko svega pređu. Ipak, stižu nove kasete, koje prikazuju iste scene, bez poruke, ali umotane u jedan dečiji crtež koji uznemirava Žorža. Od tog trenutka on počinje da shvata ko bi mogao da bude tajni pošiljalac i kreće da istražuje.



Ta potraga se odvija na dva plana; sa jedne strane Žorž traži svog prijatelja iz detinjstva, alžirskog porekla, po Parizu. Sa druge, on traga po sebi i svojim sećanjima i evocira svojih nečasne postupke u najranijim godinama života. Ispostavlja se da bi Alžirac, Mažid, imao razloga da se sveti Žoržu jer mu je on na neki način uništio život – svojim dečačkim pakostima sprečio je da ga njegovi roditelji usvoje i tako je lišio Mažida povlastica koje je sam imao u životu.

Žorž je prikazan donekle kao materijalista, ali pre svega kao nadobudni predstavnik evropske više srednje klase, obrazovan i uspešan građanin koji odiše stavom da zaslužuje sve privilegije koje u životu uživa, a koje je ponajviše stekao povlašćenim položajem dobijenim samim činom rođenja u imućnoj porodici. On je jedan od onih koji se kroz život kreću sa snažnim vetrom u leđa.

Nasuprot njemu je Mažid. Dolazi iz alžirske porodice, izgubio je roditelje u detinjstvu  i kroz život se kretao protiv svih vetrova. Žoržovi roditelji su hteli da ga usvoje, ali su Žoržove spletke dovele da do toga ne dođe. Ovo je koren njihovog sukoba. Mažid je gnevan na Žorža jer on pripada onima kojima je život u startu mnogo lakši i jer ga je on sam sprečio u tome da i njemu bude takav. Žorž mrzi Mažida kao nešto što nas poseća na nepravdu koju smo počinili, a na kojoj počiva naša sadašnja sreća.

Ovo je prostor kada se višeslojna priča filma Skriveno diže sa ličnog na politički nivo. Mažidovi roditelji su stradali tokom alžirskog rata za nezavisnost od Francuske, mučki su ubijeni od strane francuske policije tokom protesta. Donekle, želja Žoržove porodice da ga usvoji je i želja da se smiri nečista nacionalna savest, ali to sam Žorž, tada šestogodišnjak, sprečava.

Film poziva na preispitivanje porekla moći koje uživaju pojedinci i cene koju su drugi za njih platili. Haneke proziva Francusku, uznemirava njenu savest, budi potisnuto iz sfere nesvesnog, provocira moderne Francuze da se prisete odakle njihov današnji standard. To su sećanja koja ljudi smeštaju u neku mračnu sferu svoje svesti, u skriveno, odakle se teško priziva (Žoržova majka koja se jedva seti da je Mažid i postojao, Žorž koji se pravi da je zaboravio na koje je načine pakostio Mažidu, ali se ispostavi da sve savršeno pamti). Za ušuškanu evropsku buržoaziju, ovo su filmovi koji su na granici drskosti, a Haneke neko ko se protivi sporazumu o nepominjanju neprijatnih stvari iz prošlosti.



Međutim, Hanekeova kritika konkretno je usmerena na francusku prošlost i pomalo je čudno da on, gost u toj zemlji i kinematografiji, dozvoljava sebi takvu provokaciju. Zbog toga je bitno primetiti da postoji i jedan više sloj na kom ova priča funkcioniše, a on je civilizacijski.

Glavni junak ove priče nije nijedan od likova koji trpe i preživljavaju dramujer su svi oni u stanju pasiva, a točak dešavanja pokreće onaj ko kasete šalje i igra se sa likovima kao sa marionetama. Taj skrivani akter ne mora da bude otkriven i imenovan u svom identitetu, on je omnipotentan i sveznajuć jer poznaje slabosti  likova, kulture i čitave jedne civilizacije.

Ovo je civilizacijska priča i prema tome što je nebitno postoje li krivac i žrtva nego je bitno to pasivno stanje preispitivanja, stanje karakteristično za civilizacije na umoru. Sadašnja Evropa je ona „pusta zemlja“ o kojoj je pisao T.S.Eliot, Evropa koja više ništa ne čini, ne sanja, ne razvija se , već se osvrće nazad i promišlja učinjeno. U svojoj mladosti ona je možda činila nepravdu i prolivala krv, ali je bar delala i time živela. Za Hanekea, stanje današnje civilizacije je stanje pasiva, svođenje računa bolesnika koji zna da umire. Svakodnevica, luksuz, komfor i prijatelji samo su maska da se ne uoči ono neizbežno. Ljudi su izgubili zdrav dah života, deca se dočekuju iz škole jer svuda vlada strah i nesigurnost, a uzročnik sveg haosa nije došao sa nožem ili pištoljem u zaštićenu privatnost Parižana, već sa kasetom i snimkom na kom se ne dešava apsolutno ništa.

Tako Skriveno funkcioniše na nekoliko nivoa, od odličnog psihološkog trilera i porodične drame, preko kritike kolonijalne prošlosti do konstantovanja umora i poraza evropske civilizacije.



Feb 7, 2014

Prošlost – potraga za srećom

Ako bih morao u jednoj rečenici napisati šta mislim o filmu Prošlost iranskog reditelja Asghara Farhadija,  rekao bih da je to jedan od onih filmova kojima je nemoguće pronaći manu. I pritom bih imao na umu najbukvalniji kompliment, uprkos romantičarskoj sklonosti prema raspuštenim, nemarnim genijima koji zaboravljaju na pravila. Farhadi pravilima ne robuje takođe, ali ni slučajno on ne pravi greške. Tako da nakon gledanja filma u nama dominira jedno osećanje: zahvalnost na divno ispričanoj priči.



Farhadi, da ne  dođe do nesporazuma, ne priča nimalo prijatnu priču, ali je priča maestralno. Na tome smo mu zahvalni. Film je rađen u francuskoj produkciji i njegova radnja se odigrava u Francuskoj i na francuskom jeziku. I, dok je glavni glumac francuski naučio dva meseca pre početka snimanja, Farhadi ga ne govori nimalo, ali je opet izveo tu čudesnu saradnju sa glumcima.

Upravo je gluma ono što pre svega ostavlja bez daha. Ovde se nikako ne čini da bilo ko išta glumi, čak ni deca, a već odavno sam sklon tome da stepen genijalnosti jednog reditelja merim između ostalog i po tome koliko uspe da iz dece glumaca izvuče prirodnost i lepotu performansa. Kao i u filmu Razvod, i ovde imamo utisak da nevidljivi snimatelj sa nevidljivom kamerom uhodi likove nimalo prijatne drame.

Sa druge strane, kada kažemo da radnja filma nije prijatna, to nikako ne znači da je ovo jedan od onih filmova koji će nas baciti u depresiju i naterati na neprijatna razmišljanja. Farhadi pripada jednom drugačijem kulturnom miljeu u kom stvaraoci nisu, kao u Evropi, okupirani dekadencijom sitne i krupne buržoazije, prazninom i besmislom života, gubljenjem starih vrednosti koje su zamenjene jednim nametljivim i bučnim ničim. U Farhadijevim filmovima kosturi društva su starinski, a starinski su i problemi. Oni se samo javljaju u novim oblicima i kao da ih je teže rešiti nego nekada.

Prošlost je film o pokušajima da se sreća pronađe, o pokušajima koji se sprovode iznova i iznova, uprkos svim ranijim neuspesima. Oni koji tu sreću traže nisu preveliki optimisti, ali ne gube nadu. Bore se, žele da veruju da sreće još ima negde, u nečemu ili nekome. Humana strana svega je što se oni još uvek obaziru na cenu te sreće, gledaju oko sebe nisu li nekoga povredili u prošlosti koja je i naslov i jedna od glavnih začkoljica u filmu. U prošlosti su smeštene greške i grehovi, ali se oni ipak preispituju, junaci se zbog njih kaju, još se ovde veruje u poštenje i u moral, pa i u čoveka.



Farhadi priča priče koje stavljaju neki kamen na naše grudi. Ali, te priče nam daju veru u to da se za  normalnu budućnost, ostajući pošteni prema prošlosti, još uvek možemo i trebamo boriti.Veru da čovek tu budućnost zaslužuje.

Pročitajte još: Zavodlojiva snaga kiča

Feb 1, 2014

Borgman – bizarna provokacija iz Holandije

Ovo je film zbog koga će se lenji mozgovi vrlo iznervirati jer im se ništa neće samo od sebe razjasniti. Ukoliko niste spremni da se pomučite i bar tri puta zabezeknuto lupite posred čela, ovo nije priča za vas.




A priča ide ovako.

U šumi kraj grada, pod zemljom, u improvizovanoj sobi, poput krtice u svojoj jazbini, živi čovek za kog će se ispostaviti da se zove Borgman. Kao i svaka zver, i Borgman ima istančan sluh. Njega gone sveštenik i još dvojica naoružanih ljudi, kao što se lovi kakva štetočina. Ali Borgman ih čuje, oseti i beži na vreme. Usput pokuplja još dvojicu prijatelja koji žive na identičan način.

Već na početku pitamo se kakva je ovo skupina, zašto žive na taj način i zašto ih progone. Film počinje dovoljno uvrnuto a tako i nastavlja, šokirajući iz trenutka u trenutak.

Borgman sada ide od kuće do kuće i traži da se istušira u njima. Sasvim šokantan zahtev za prosečnog građanina koji živi iza spuštenih zavesa, ceneći svoju privatnost više od svega i smatrajući svoj dom vrhuncem te privatnosti. Zapravo, Borgman traži svoje žrtve i nalazi ih na vrlo iskusan način, tamo gde je moderan brak osetljiv, na polju nepoverenja i suštinskog nepoznavanja supružnika, gde se ljudi boje nepoznate strane svojih najbližih. Isprovociran, vlasnik kuće bez očiglednog razloga za tako ekstremnu reakciju, već više u stilu „zato što mi se može i zato što si ti prljava nebitna skitnica“ krvoločno isprebija Borgmana.

Međutim, ubrzo shvatamo da je to i bio deo Borgmanovog plana. On sada ide na kartu sažaljenja kod supruge nasilnika i iskusno izdejstvuje da mu ona pruži pomoć i zadrži ga u kući do oporavka.



Ovo je samo početak. Svaki detalj ove priča je neočekivan i snažan i o svakom se može mnogo pričati. Od ovog trenutka Borgman se implementira u um svoje domaćice znajući sve njene slabe tačke i osetljive niti modernih brakova. Ide na kartu straha koji se u njoj javlja kada se suoči sa agresivnom stranom svog supružnika i kao što sama kaže, dok mi znamo da misli na Borgmana: „Ima nečeg oko nas. Nešto izvan nas što se tu i tamo uvlači. Toplina...Prijatna toplina koja opija ali isto tako i zbunjuje. Ljuštura nečega što znači štetu.“ Jedino što suprug ima da joj odgovori jeste: „To je zabluda, halucinacija, umor... Previše radiš.“ Ovaj razgovor supružnika je tačka filma u kojoj nam reditelj bar donekle otkriva smisao dešavanja. Ona se otvoreno pita i strepi. Kaže: „Srećni smo. A sreća mora biti kažnjena.“ Suprug, arogantni uspešni čovek iz Zapadne Evrope koji postojeći sistem posmatra kao pravedan i zaslužen kaže joj na to: „Rođeni smo na zapadu, a na zapadu postoji obilje. Jednostavno je tako.“

Tako film lupa jednu upozoravajuću šamarčinu evropskom društvu koje se oseća ušuškano u svom komforu, zbrinuto i sigurno, bez trunke griže savesti i sumnje u opravdanost svog položaja. U početku mislimo da Borgman želi da ubije vlasnike bogatog doma kako bi se sa svojim prijateljima uselio u njega. Ali on ima jednu dublju ideju – on želi da deluje kao sila koja sprovodi pravdu bez lične koristi, sila koja će naterati taj dom da se sam od sebe uništi, poput „neke topline koja opija i zbunjuje“, da se uruši zato što to zaslužuje, . To se i dešava. Deca i njihova dadilja prelaze u društvo nasilnika koji odlaze, dok supružnici uništavaju jedno drugo.

Pre svega, kao što i sam reditelj kaže, Borgman je film koji postavlja pitanja a ne daje odgovore.  Ako je to sve što vredi u ovom filmu, opet je dosta. Čitavo zapadno društvo je isprovocirano da preispita svoju savest, a onda i svako ponaosob: dekadentna, seksualno izopačena “nova evropska buržoazija”, prosečan beloputi evropski rasista koji se krije u svakom od nas, svaki uspešni-poslovni-ambiciozni-automat-čovek koji je zaboravio smisao svemu što je stekao. I ma koliko da ne mogu da se otmem utisku da Borgman možda i previše duguje Hanekeovim Zabavnim igrama, ipak je dovoljno bitan i originalan na sasvim neočekivan način.

Možda nećemo doći do krajnje odgonetke svega što se desilo i pozadine i motiva Borgmanove družine, ali ćemo gledajući ovu lucidnu predstavu psihofizičkog terora sebe zapitati par bitnih i osetljivih stvari: da li nas blagostanje čini arogantnima, koliko ta arogantnost i osećaj moći vode u fašizam, da li poznajemo svoje najbliže, da li porodica može da opstane u ovakvom svetu, da li se deca rađaju zla ili ih to društvo takvima čini.