Na blogu sam već pisao tekst o dendizmu kao načinu života i naročitoj
životnoj filozofiji i o boemiji kao radikalnom odbacivanju građanskih vrednosti
i preziru prema ljudima u stadu. Snobizam, međutim, nije pokret ili stav, nije
poza niti revolt, već sindrom, dijagnoza koju je prelako postaviti.
Snobizam je u vreme kada pojam nastaje bio karakterističan
za međuklasno kretanje, uspinjanje iz niže u višu klasu putem, pre svega, obrazovanja,
a zatim i zasluga, manira, bogatstva. Otuda dolazi i sam koren reči snob – sine nobilitate, što u bukvalnom prevodu
sa latinskog znači: bez plemstva. Ovaj prefiks, s.nob, pisan je ispred imena
studenata elitnih britanskih univerziteta koji nisu dolazili iz plemićkih
porodica.
Danas, kada ne možemo govoriti o međuklasnom kretanju u
izvornom smislu reči, iako to ne znači i da živimo u besklasnom društvu, snobizam se
ogleda u nekoj vrsti plemenske podele ljudi u odnosu na muziku koju slušaju,
politička uverenja koja dele, nivo obrazovanja, bogatstva, urbanosti. Materijalistički
snobovi, religiozni snobodi, estetski snobovi; ako ste ih sve prozreli i srećni ste što niste nijedni od njih velika je verovatnoća da pripadate jednoj drugoj
grupi, grupi intelektualnih snobova.
Snob koristi sve oko sebe kao svoje gedžete, svoje partnere,
svoju decu, svoje pse. Hvali se reprezentativnim poznanicima i rođacima kao i
svojim poreklom, ukoliko je i ono reprezentativno. Ukoliko nije, zaboravlja ga,
kao i one nereprezentativne rođake, svoju nereprezentativnu provinciju,
palanku, varošicu, zaselak, akcenat, srednje ime, prezime, ime, prvog komšiju,
razliku između kokoške i prepelice, miris stajskog đubriva u vrelo letnje popodne,
diskoteku u kojoj se svi međusobno poznaju.Vrlo često snob napušta svoje mesto
rođenja da bi se otisnuo putem uspeha u beli svet gde će ga ljudi ceniti po
onome što "on zaista jeste". Guši ga rodna gruda i zna da niko nije prorok u svom
selu. Nažalost, prečesto se vraća nazad sa malim zavežljajem neispunjenih snova
i pravom da do kraja svog snobovskog života sve oko sebe gleda sa visine.
Kada je u pitanju hrana kojom se snobizam zasićuje nema
nikakvih ograničenja. Sve na šta možemo biti gordi jeste potencijalni razlog da
se ponašamo u maniru snoba. To može biti politički uspeh i mesto u skupštini
koliko i dobročinstvo koje smo učinili, moralno čistunstvo ortodoksnih vernika,
istrajnost u vegeterijanizmu, muzika koju slušamo, filmovi koje gledamo, kafići
u koje ne zalazimo, niske pobude kojih nemamo, uzvišenost i jednostavnost kojoj
težimo. Svaki trijumf nad jednom vrstom gordosti rađa novu gordost zbog samog
trijumfa.
Koliko duboko čovek može utonuti u snobizam, a da toga nije
ni svastan, govori odnos prema deci. Nema potrebe da se sada osvrćemo na odveć
očigledne primere skorojevića koji svoju decu upisuju u najskuplje privatne
škole, šalju na kurseve jezika i eventualno balet, iako im kod kuće usađuju u
glavu sistem vrednosti u kom škola i obrazovanje vrede koliko i plemstvo u
komunističkom uređenju. Nema potrebe jer su ti slučajevi samo uteha za one koji
su uvereni da su imuni na korišćenje dece kao super-kul aplikacija na svojim
fensi telefonima i zaboravljaju da nije neophodno da ponesu knjižicu svoje
ćerke punu petica kako bi koleginice na poslu videle kako je „ona“ pametna,
diplomu svog sina sa državnog takmičenja u karateu ako ga ipak, jer je bezbednije
i lepše, nisu upisali na tenis. A dok nema dece, dobro mogu da posluže i psi. Sa
pedigreom, naravno.
Postoje oni koji misle da su bolji od drugih i postoje oni koji
znaju da to jesu. Čuli ste da se neka tikva pokondirila, došla do novca,
društvenog statusa preko noći i umislila da je sada bolja od drugih. A zapravo
nije. Vi znate da nije jer znate da ona ne može biti bolja od vas, znate to jer
znate da se neke stvari ne mogu steći preko noći, stvari koje vi posedujete i o
kojima ta „tikva“ može samo da sanja. Znate
da je ona samo snob i zato ste bolji od nje. Ali vas to ne čini snobom, zar ne?
Današnje društvo jeste materijalističko i transparentno u
smislu u kom je svakom omogućeno da pomoću društvenih mreža bar u krugu svojih
prijatelja ima pet sekundi slave dok predstavlja svoju novu frizuru, dosetku,
devojku. Društvene mreže učinile su da bez ikakvog obzira i srama namećemo
svojim prijateljima informacije o tome gde ispijamo kafu, koji film gledamo, sa
kim smo otišli u šoping. Mogućnosti za samopromociju i stvaranje bar iluzornog
kulta sebe danas su dostupne svakome. A to što se ljudi ne libe da sve svedu na
materijalistička preimućstva jeste rezultat improvizovanog stava da bogatstvo
nije uzrok već plod i rezultat egzistencijalne superiornosti. Materijalno, tako,
nije zamena za prave vrednosti već mera svih vrednosti. Ko se nije snašao, taj
nije ni zaslužio da uspe.
Nije potrebno biti akademski stručnjak za društvene fenomene
pa uvideti da snobizam uvek ide ruku pod ruku sa diskriminacijom. Magazini se
bave pitanjima šta je „in“ a šta „out“, kako se treba odevati, koju muziku
treba slušati, na koje manifestacije treba otići. Neko će sa visine gledati
siromašnog komšiju jer nema novca za letovanje u Egiptu, neko svog druga iz
odeljenja jer nikada nije čuo za Radiohead. Suština je ista. Onima koji su po
našem sistemu vrednosti iznad nas se divimo i ka njima težimo, ostale
diskriminišemo – stare, ružne, neobrazovane, siromašne, nesposobne. Borba koja
je počela sa počecima demokratije, pokušaj neplemenitih da se obrazovanjem i
stilom izjednače sa aristokratijom, došla je do stupnja u kom se svako definiše
prema onom što ga izdvaja i zahvaljujući čemu može reći da se nalazi u nekoj
posebnoj eliti.
Nažalost, potrošački sistem podrazumeva da već od malena od
dece stvaramo konzumente koji svoj identitet definišu prema stvarima koje kupuju,
ajfonu, marki rolera, cenovniku škole stranih jezika, visini članarine u
teniskom klubu, a u slučaju da materijalizam nije dovoljan, u slučaju da novac kao
merilo prevaziđemo, pronaći ćemo drugo. Ali, setimo se reči Albera Kamija: „Verovati
u sreću bez novca je jedna vrsta duhovnog snobizma.“ Duhovni, intelektualni ili
materijalni, snobizam je lakše uočiti nego ga držati dalje od sebe.
Dakle, snobizam se javlja onda kada poreklo prestaje da bude
presudni faktor za društveni status. Pojedinci, u težnji da odrede svoju
pripadnost željenoj grupi, grade svoje sisteme vrednosti i na osnovu njih
donose sud o drugima. Tako se prema njima i odnose, sa obožavanjem ili
prezirom, večno se nalazeći na nekoj sredini.
Sve je postalo moguće
u našem demokratskom veku, pa i to da u
apsolutnom relativizmu vrednosti, iz samo sebi poznatih razloga, sve druge
gledate sa visine. Međutim, postoji i realna opasnost da se u trenutku kada se
vrednosti sagledavaju iz demokratske perspektive (dakle, svačiji ukus i svačije
mišljenje je jednako vredno) neko bude optužen za snobizam samo zbog toga što
je malo boljeg ukusa, malo istančanijeg mišljenja, malo probranijeg rečnika. Da
li se nalazimo u realnoj opasnosti da budemo proglašeni snobovima ako kič
nazovemo kičom, demagogiju demagogijom, patetiku patetikom? U masi je toplo, ali
smrdi, reče Krleža, a reći ljudima istinu u lice nije popularno. Tiranija većine
podrazumeva i poneku nepopularnu etiketu kada pokušate da ostanete svoji i
zaobiđete lakši put. Manje-više, na kraju se pomirite sa tim da ste u očima
ljudi tek jedan običan – snob!
No comments:
Post a Comment