Stranice

May 26, 2014

„Talas“ – kako da negujete fašistu u sebi

Na različite načine svako od nas ponekad se susretne sa onim delovima sebe koje teško da je voleo da upozna. Onda kada ih upozna, ma kako to iskustvo bilo neprijatno, nešto se mora učiniti. Možemo se praviti da smo sve samo sanjali, možemo se truditi da sve zaboravimo ili možemo, ma kako teško bilo, pokušati da priznamo pravu istinu o tome ko smo i šta smo – ukoliko nam se to ne dopada, onda je jedino pošteno što moramo učiniti to da mračne strane svoje ličnosti ne ignorišemo već da se prema njima postavimo kao gospodari i da sa oprezom nad njima bdimo.



Nemački film „Talas“ („Die Welle“) upoznaje nas sa tim koliko u svakome od nas leži veliki potencijal da postanemo fašisti i koliko lako se prelazi granica kada nezamislivo postane opipljivo. Ovaj film (inspirisan stvarnim društvenim eksperimentom održanom u SAD-u, ali i istorijom fašističkih pokreta dvadesetog veka) otvara i još jedno goruće pitanje - da fašizam nije stvar određenog istorijskog trenutka i određenog podneblja već da je on nešto čoveku imanentno i da, ma koliko ta istina bila neprijatna, pod određenim okolnostima većina nije u stanju da odoli tom primamljivom iskušenju.
Sada, nazvati fašizam „primamljivim iskušenjem“ zvuči naizgled neodgovorno i nekorektno, ali svako ko je pogledao film „Talas“ ili na neki drugi način dublje zašao u čovekove slabosti koje ga vode ka oblicima ponašanja kojima se inače ne bi ponosio, shvatiće o čemu je reč.
Film počinje upoznavanjem gledaoca i glavnih aktera, harizmatičnog profesora i njegovih đaka. Pred početak „eksperimentalne nedelje“ dolazi do promene plana i profesor Rajner Venger koji je trebalo da drži kurs o anarhiji (u koju čini se i sam veruje sudeći po stilu odevanja i načinu ponašanja) dobija kurs autokratije, a kurs anarhije dobija njegov kolega sa kojim se ne slaže baš najbolje. Ispočetka, učenici jedva da shvataju šta autokratija znači, a više od svega ubeđeni su da je ona nakon iskustva nacizma u Nemačkoj nemoguća.
Profesor kao da sumnja u to i predlaže da eksperimentalna nedelja teče kao eksperiment u kom će se tokom časova svi ponašati prema izabranom vođi sa apsolutnom poslušnošću. Glasanjem, učenici odlučuju da on sam bude taj vođa nakon čega se uvode pravila kojih se učenici najpre pridržavaju sa negodovanjem koje vremenom popušta. On naređuje da mu se svako mora obraćati sa „gospodine Venger“, da svi moraju ustajati kada govore, da niko ne govori ako nije dobio reč, uvodi uniforme, poseban pozdrav. Sve teče postepeno, ali vrlo brzo stvari izmiču kontroli. Tek dve učenice svesne su šta se dešava dok ostatak odeljenja u toku samo mesec dana sa potpunom strašću oživljava svoj oblik fašizma. Eksperiment koji je trebalo da pokaže opasnosti autokratije otima se kontroli i izlazi iz okvira učionice.
Identifikovanje sa fašizmom tokom filma odigrava se neprimetno za same aktere tokom učestvovanja u eksperimentu. Interesantno, iako svestan da je on jedini koji ne sme da se ponese u ovom eksperimentu, profesor Venger ni sam ne odoleva da prihvati prednosti koje u njegovom slučaju nosi uloga vođe. On zaboravlja da skine uniformu po izlasku iz škole, prihvata suludu ponudu jednog od učenika da bude njegov telohranitelj, savetuje učenike da se drže zajedno tokom istrage o nezakonitom ispisivanju grafita po gradu, drži inspirativan govor u maniru velikog vođe i biva i sam ponet svojim rečima. U načinu na koji zaustavlja argumentisanje jednog od učenika ogleda se tipično ućutkivanje opozicije svojstveno diktatorskim režimima i dok to čini on je sam žrtva eksperimenta, a ne njegov svesni kontrolor.
Kao moćna alegorija ovaj film pokazuje ustaljeni šablon uspostavljanja fašističkih režima. Venger je na vlast došao glasanjem, potpuno demokratski, kao i Hitler i Musolini. Sam je za učenike kao vladar za narod predstavljao autoritativnu figuru koja uliva poverenje i inspiriše samom svojom pojavom. Na drugoj strani, učenici su konačno dobili neki način da se ujedine, a to se posebno ističe kroz uniforme koje nose i pozdrav kojim se identifikuju. Sa jedne strane, ta potreba za jedinstvom i brisanja socijalnih i nacionalnih razlika ukazuje na probleme savremenog društva, ali u poruci koju film šalje ona upućuje na to da svaki oblik fašističkog vođstva poseduje neku logičnu i emotivnu osnovu oko koje ujedinjuje narod. On zbog toga ipak nije ni u najmanjoj meri opravdan.



Najbolji način da se ljudi ujedine jeste postojanje zajedničkog neprijatelja, a u filmu je on izražen u drugom odeljenju koje eksperimentiše sa anarhijom, u gradskim anarhistima, kao i u učenicima škole protiv koje se takmiči vaterpolo ekipa predvođena samim Vengerom. Zajednički neprijatelj je neophodan, bio on realan ili izmišljen i kada se društvo zarazi fašizmom ono čini sve da se to neprijateljstvo održava (bez potrebe da se poseže za dobro poznatim doživljajem Jevreja od strane nacista, dovoljno je setiti se još uvek sveže balkanske priče). Kohezija fašističkog društva se dovodi u pitanje u slučaju da neprijatelj bude potpuno savladan i zato postoji potreba da se uvek proizvede novi.
U suštini, odeljenje se ujedinjuje u jednu zajednicu koja nadoknađuje sve ono što otuđen moderni oblik života  bez ikakvog ideala uskraćuje pojedincu. Oni asocijalni koij su bili odbačeni od surovih vršnjaka sada postaju najverniji sledbenici jedinstva, najiskreniji vernici „Talasa“. U „Talasu“ su svi jednaki, žrtvuju se jedni za druge, bore se protiv svakog oblika nepravde i imaju san da će stvoriti bolje društvo. Onoga trenutka kada mi, kao gledaoci, počnemo da odobravamo egzaltaciju likova novim ideja, eksperiment izlazi iz fiktivnog sveta filma i uvlači nas u sebe noseći snažnu poruku da je fašizam, kada postane opipljiv, primamljiviji nego dok je samo lekcija u čitankama i da je on zamka kojoj svako mora svesno odolevati bez luksuza da i na trenutak zadrema.
Energija koju donosi kolektivno delanje zanosi i čini da se i sami osećamo moćnima. Jedinstvo pruža osećaj topline, stvara utisak da je svaki problem rešiv i leči boljke otuđenog društva. Na drugoj strani, na polju filozofskih nedoumica, on nas oslobađa tereta slobode koji većina nosi sa naporom. Kao i svaki put kojim se lakše ide, kolektivizam fašističkih organizacija ima u sebi opasan zavodljivi potencijal.

Jedini način da izbegnemo opasnosti je da sve vreme budemo budni i svesni da fašizam nije nešto „što se dešava nekom drugom“. Ukoliko ikada pronađemo u sebi razumevanje za fašizam, neki delić njega u sebi, da li ga zbog toga  i našeg ogromnog  egoizma treba opravdati ili treba zauzeti mnogo teži, kritički stav svesnog samoprekora i samokontrole? Odgovor bi trebalo da bude jasan. Život na zemlji uključuje i neke odgovornisti. To je, na kraju, i poruka ovog filma.

Pročitaj još: 



May 9, 2014

Ko su bili boemi



Svaki oblik pobune je izraz nekog nezadovoljstva i potrebe za promenom, ili barem trenutnom alternativom; svaki pobunjenik, bio on bučan ili neprimetan (jer ima i unutrašnjih pobuna koje su nekada veće i uzvišenije od onih nametljivih) jeste pobunjenik protiv konformizma i rušilac tabua, onaj koji odbija da prihvati da je ono zatečeno ujedno i najviše što se od čoveka i društva može očekivati.



Iza većini nejasnog pojma boemije imao je oduvek i još uvek ima priliku da se skriva mnogi beznačajni kafanski slučaj, valjda stoga jer biti boem lepše zvuči nego biti pijanac. Boemija je, ipak, mnogo više od kafane i pića, ali dobro ide i uz jedno i drugo. Danas su Monmartr i Skadarlija postali sve ono što u boemskom duhu nisu smele. Ipak, uprkos raširenom verovanju, boemi se nisu ni izgubili ni promenili, možda ih ima manje, možda se teže prepoznaju i manje ističu ali, pošto je prava boemija duhovni princip pobune i slobode, i nje će biti sve dok bude bilo neslobodnog sveta, lažnog morala i kukavičluka običnog čoveka – kao potreba da se sve to prevaziđe.

Dakle, boemija je opiranje buržoaskim vrednostima, a te vrednosti poseduju jedan šablon po kom se formiraju, iako su vremenom postale nelako uočljive jer su se odomaćile i postale prihvaćene kao jedine moguće. Buržuj, građanin, a u današnjim kategorijama i svaki proleter, običan radnik, nezaposlena i zaposlena obrazovana populacija kao i prost seljak imaju nešto zajedničko – ostvaren ili neostvaren san o sigurnosti i izvesnosti. Nekada je on pripadao samo buržoaziji, a danas svima onima koji su se protiv nje borili i iz njenog raslojavanja nastali.

San o izvesnosti podrazumeva žrtvovanje dosadnog danas sigurnom sutra, potrebu za domom, za vernim životnim partnerom, pouzdanim izvorom prihoda i stalnu opsednutost sticanjem, tako da se rad i njegov smisao sagledavaju samo kroz prizmu dobitka u materijalnom smislu.

Boem, sa druge strane, predstavlja alternativu ovakvom sistemu vrednosti, a njegov prvi zadatak jeste da te vrednosti uoči i doživi kao relativne, a ne propisane i date ma koliko da su one gotovo svačiji san, uteha i strah.

Učmaloj pariskoj svakodnevici Cigani iz Češke, (Bohemie – na latinskom) bili su trn u oku i inspiracija, kako za koga. Ti nomadi slobodnog duha, Bohemljani ili Boemi kako su ih Francuzi nazivali jer su dolazili iz Češke, predstavljali su sve ono što je suprotnost buržoaskom načinu života, a oni kojima se taj način nije dopadao poistovetili su sebe sa njima – odbacili šablone i norme, prigrlili tabue i nekonvencionalnost i stvorili pokret koji je bio nužni ventil za svakoga ko se gušio u represivnosti buržoaskog uštogljenog morala.

Mesto okupljanja boema postali su pariski kafei, najpre oni u centru grada, u Latinskoj četvrti, a kasnije na Monmartru i Monparnasu. Iz više razloga kafei (ili kafane) bili su idealno mesto za boeme. Najpre, tu su se oko okruglih stolova mogli okupljati i razmenjivati ideje i posmatrati sa podsmehom buržuje tokom dana, a noću se prepušati telesnim zadovoljstvima, društvu žena i pića.



Najčešći slučaj bio je da boemi prihvate komunalni životni stil, imajući zajedničke sobe za spavanje, radeći tokom dana u bibliotekama, kafanama, na ulici. Mahom bi sve što poseduju mogli da smeste u velike džepove svojih kaputa, težeći na taj način slobodi po Diogenovom receptu. Uz to je išao i prezir prema moralnim načelima građanstva i jedan jedini strah – da se ne robuje nijednoj predrasudi. U svojoj težnji da šokiraju buržoaziju na neki su način zavisili od nje jer je sam sistem vrednosti koji su prezirali ujedno određivao i njihov, kao antiideal kome je moralo u svakom momentu da se kontrira. To je vodilo i boemskom odbacivanju braka, stalnih veza, i druženju sa kurtizanama i grizetama (koje su smatrane ženskom boemijom). Noćna druženja su, naravno, uvek bila podsticana i velikim količinama alkohola i, neretko, droga.

Dok se sve što običan građanin radi moglo posmatrati iz perspektive koristi i dobiti, boemi su težili beskorisnosti. Rad od kojeg nisu bežali bio je rad na polju umetnosti, ali u očima buržoazije taj rad je bio beskoristan, a boemi su smatrani besposličarima. Uostalom, ni sami nisu preterao bežali od toga – ideal svrsishodnosti bio im je sve samo ne privlačan, živelo se za trenutak i trenutno zadovoljstvo sa bezbrižnim pogledom u neizvesno sutra. To je bio njihov vid podrivanja buržoaskog sistema vrednosti.

Svakodnevni život boema mogao bi se podeliti u dve vrste zadovoljstava: po danu oni su težili zadovoljstvima intelekta i srca, po noći, zadovoljstvu tela. Sanjajući o stvaranju remek dela, svako u svojoj grani umetnosti, boemi su po nekim izvorima bili čak i ranoranioci, stvaraoci koji jure za jutarnjom muzom i koji ostatak dana provode radeći na svojim delima. Nije bila retka situacija da nekolicina njih, koji su delili sobu, rade u istoj prostoriji i da zatim taj rad nastavljaju gde stignu: na trgovima, u kafanama, nasred ulice.
Noću, pak, prepuštali bi se zadovoljstvima tela i ponosno izjavljivali da nikada ne zaspu nad knjigom i da nikada ne večeravaju na istom mestu. Tražilo se društvo žena, alkohola i ponekad hašiša i lumpovalo do kasnih noćnih sati. Verovali su u donžuanstvo, hvalili se svojim trihumfima i iskreno odbijali da sudeluju u svakoj aktivnosti koja im nije činila zadovoljstvo.



Siromašni kakvi su bili, što iz nužde što iz osećaja slobode, bradati i dugokosi boemi Pariza stvorili su novi stil odevanja. Kombinovali bi odevne predmete i boje koje ne idu jedne sa drugima, nosili staru odeću (u principu sve što bi uspeli da pronađu), pohabane cipele i od svoje nemaštine stvorili svoj stil koji je istovremeno predstavljao i bunt, kao što će biti i način odevanja pankera stotinak godina kasnije. Ovako odeveni, a često vodeći i golišave modele sa sobom, naručivali bi jednu šoljicu kafe u skupim restoranima i ispijali je čitavog dana provocirajući i vlasnike i goste.

Iako su boemski pokret stvorili pisci, slikari, glumci, novinari vremenom je on postao privlačan i široj populaciji predstavljajući način života koji odoleva propisanim normama. Ubrzo su počeli da mu pristupaju i novi članovi, mahom studenti i usto neretko iz imućnih buržoaskih porodica. Oni bi, privučeni slobodom i autentičnošću boema, napuštali porodične poslove, programirane karijere i pristupali otpadničkim grupama buntovnika. 

Naizgled, boemi su se, kao i dendiji u Londonu,  predstavljali nezainteresovanim za politiku izjavljujući kako oni nisu ni protivnici zakona niti njegovi branitelji. Međutim, nisu mogli ostati po strani – težnja za slobodom u životu i izražavanju i prezir prema buržoaziji  vukli su za sobom i snove o političkim slobodama pa su neki od najglasnijih vođa revolucije iz 1848. poticali iz redova boema. Među njima su bila i imena Šarla Bodlera i Gistava Kurbea.

Osim pomenutih, boemima su pripadali i gotovo svi uspešni umetnici Pariza tog vremena, slikari impresionisti, kompozitori poput Kloda Debisija, pesnici simbolizma, među njima i Pol Verlen koga je nekim drugim putem poveo Artur Rembo, vunderkind koji je uspeo da sablazni i same boeme.

Sudbina boemskog pokreta bila je slična sudbini svakog drugog alternativnog kretanja. Kao po nekom dijalektičkom zakonu, takvi pokreti najpre nastaju kao izraz bunta i neprihvatanja dominantnog načina življenja i nisu prihvaćeni od strane glavnih tokova kulture.  Posmatraju se sa prezirom i gađenjem, ali i sa malom dozom straha jer ipak uzurpiraju vrednosti koje se nisu dovodile u pitanje pa se ne mogu smatrati ni sasvim bezazlenim. Posle nekog vremena oni postaju šik, stvar pomodarstva i prilaze im ljudi koji sa njima nemaju suštinske, iskrene veze već samo idu za modom i zauzimaju svoju pozu. Na kraju bivaju prihvaćeni kao bitan deo kulturnog nasleđa, uklopljeni u društveni sistem i u tom prihvatanju oni nestaju u istoriji.

Iako se većina istoričara kulture slaže da je istinski boemski pokret nestao sa početkom Prvog svetskog rata širom Evrope i Amerike i dalje je bilo ljudi koji su usamljeno, ali odlučno odbacivali propisane formule za život. Duboko zašavši u dvadeseti vek, pokreti poput bitnika, hipika i pankera u mnogo su čemu naličili nekadašnjim boemima i na kraju podelili njihovu sudbinu gubljenja u mejnstrim kuilturi.

Pratite Simplicissimus

Povezane teme