Stranice

Dec 23, 2013

Manifest angažovanog umetnika

Obrni-okreni, Banksy je ništa manje nego vaskrsli Endi Vorhol, i ništa više nego realni Tajler Darden.

A ovo je njegov manifest.

Oni pišaju po vama svakoga dana. Upadnu vam u život, zavuku neki niski udarac i nestanu. Cere vam se sa visokih zgrada i čine da se osećate malima.

Oni prave lakomislene komentare po autobusima koji čine da osećate da niste dovoljno seksi i da se sva zabava odvija negde drugde. Na TV-u su i zbog njih vaša devojka misli da nije dovoljno dobra. Imaju pristup najsofisticiranijoj tehnologiji koju je svet video i koriste je da vas maltretiraju. 
Oni su Oglašivači i podsmevaju vam se. Vi, ipak, ne smete da ih dodirnete.  Zaštitni znakovi, zakoni o intelektualnom vlasništvu i autorskim pravima čine da oglašivači potpuno nekažnjivo mogu reći sve što žele i gde god to žele. 
Zajebite to. 
Svaka reklama na javnom prostoru koja vam ne daje izbora da li ćete je videti ili nećete, pripada vama. Vaša je da je uzmete, izmenite i iskoristite.  Možete sa njom uraditi šta vam je volja. Pitati za dozvolu bilo bi isto kao i pitati da li smete da zadržite kamen koji vam je neko bacio u glavu.

Vi ništa ne dugujete kompanijama. I manje od toga, vi im ne dugujete nikakvu učtivost. Oni duguju vama. Oni su izmenili svet da bi sebe postavili ispred vaših pogleda.

Oni vam nikada nisu tražili dozvolu, neka vam ne pada na pamet da je vi tražite od njih.“

   Banksy



Sve to, u praksi, izgleda ovako: 



Dec 20, 2013

Buntovnik sa razlogom

Sa samo tri snimljena filma postao je rok star pre definisanja tog pojma, ikona mladih, simbol pobune i filozofije „živi brzo, umri mlad i budi lep leš“. Po nekim biografima, Džejms Din je bio toliko bitan i nužan da bi ga ljudi morali izmisliti da se nije pojavio u toj prvoj polovini pedesetih godina. 



Interesantno je da je srednje ime Džejmsa Dina bilo Bajron i, bilo da verujemo u slučajnosti ili ne,kao da se u njega slio delić duha velikog engleskog pesnika koji je živeo neobuzdano i rizično, važeći za najvećeg buntovnika koga je Britanija do tada videla, čoveka koji je eksperimentisao sa životom i uvek više voleo situacije koje ulivaju život u pluća nego udobnost utabanih staza kojima svi idu.

Džejms Bajron Din rođen je 1931. godine i, pošto mu u ranoj mladosti umire majka, otac ga šalje da živi kod tetke, smatrajući to boljim izborom za njegovo vaspitanje. Ovo je prvi šok za mladog glumca koji će kasnije postati slavan po ulogama neadaptiranih mladića koje niko ne razume.  U srednjoj školi Din već ima ozbiljnih problema sa kratkovidošću i nosi naočare sa debelim staklima, ali je ipak zvezda u društvu, zahvaljujuću činjenici da je predvodnik školskog košarkaškog tima i vlasnik državnog juniorskog rekorda u skoku u vis sa motkom. Po završetku školovanja Din se seli u Kaliforniju gde najpre upisuje prava, a zatim glumu i živi turbulento sa ocem i maćehom. Po nagovoru prijatelja ubrzo napušta studije i prelazi u Njujork da bi se ozbiljnije posvetio glumi.

U Njujorku radi na parkingu televizijskog studija CBS-a, a prvu ulogu dobija u reklami za Pepsi.  Nakon smucanja kao sporedni lik u raznoraznim predstavama i tv-emisijama, konačno dobija svoju prvu brodvejsku ulogu u predstavi See the Jaguar, dok ga uloga u predstavi The Immoralist konačno čini slavnim i otvara vrata njegovoj glumačkoj karijeri.



Imoralist otvara Dinu vrata Holivuda i te, 1954.godine, počinje njegova jednogodišnja filmska karijera tokom koje će snimiti svega tri filma. Prvi od njih je film čuvenog Elije Kazana, Istočno od raja, a zatim stižu i ostala dva, Buntovnik bez razloga i Džin. Po završetku snimanja prvog filma Din, strasni ljubitelj automobila, kupuje svoj prvi Porsche 356 Speedster i osvaja nagrade na auto trkama. Učestvovanje na trkama mu biva zabranjeno ugovorom tokom snimanja filma Džin, ali, nekoliko dana po njegovom završetku, Džejms Din ponovo seda u auto, ovoga puta novi Porsche 550 Spyders, koji naziva „mala bitanga“. U svojoj dvadeset četvrtoj godini, na početku svoje blistave karijere, vozeći 120 na sat, Džejms Din se sudara sa drugim automobilom i gine na licu mesta. Nije dočekao premijere svoja dva od tri filma, a za oba je posthumno bio nominovan za Oskara. 

Din kao glumac






Status ikone je, tvrde neki, Džejms Din dobio iz pogrešnih razloga. Potpuno pogrešno, po njima, on je identifikovan sa likom buntovnog i neobuzdanog adolescenta koji  živi brzo, umire mlad i pljuje po autoritetima. Zapravo, Džejms Din je bio talentovan i ambiciozan glumac koji je često bio sebičan i nepravedan prema drugima u svojoj gladi za slavom, a ikona bi trebalo da bude pre svega zbog svoje moćne i revolucionarne glume.



Gledanje Dinovih filmova danas omogućava nam da zavirimo u suštinu njegovog talenta. Džejms Din je prvi uveo improvizaciju na film, iako tada niko nije znao da se to tako zove, već su svi bili samo oduševljeni realističnošću glume. Delovalo je da Din izgovara replike koje mu u toku samog razgovora padaju na pamet i to je bilo tako u suprotnosti sa deklamatorskim stilom glume kakav je bio uobičajen u Holivudu tog vremena. Tadašnje najveće zvezde, Klark Gejbl, Džon Vejn, Kirk Daglas bili su ukrućene muške figure koje govore jasno i dostojanstveno i nikom od njih nije se dopadao inovatorski stil Džejmsa Dina, pun grimasa i nesputanih izliva emocija i suza. Svaka od njegovih uloga ponaosob bila je jasno dočaravanje lika koji je bio inkubator najvećih problema američkog društva tog vremena. 

 Seksualno opredeljenje




Retko koja holivudska zvezda je uspela da veliku popularnost ne plati urušavanjem svoje privatnosti i ispredanju priča koje je nemoguće u potpunosti potvrditi ili opovrgnuti. Što se Džejms Dina tiče, najinteresantnije pitanje je uvek bila njegova seksualnost i ona je i dan danas predmet rasprava i nagađanja.

Naime, još u vreme dok je bio živ, a naročito nakon smrti i sticanja mitskog statusa, povela se pomama za otkrivanjem detalja o prirodi njegovih odnosa sa muškarcima, koji dovode do zaključaka o glumčevoj biseksualnosti. Mnoge od tih priča dobile su u potpunosti zlonameran ton, pa su zli jezici tvrdili da je Din čitavu svoju karijeru izgradio preko kreveta. Navodi se da je prvu ulogu na filmu Džejms Din dobio kod Elije Kazana, otvorenog homoseksualca, da je na holivudske žurke uvek dolazio sa starijim uticajnim ljudima iz sveta filma od kojih su mnogi bili homoseksualci, a njegov cimer, Bil Blast, tvrdio je posle Dinove smrti da je od njega naučio kako da preko kauča dođe do uloga.

Po jednoj od teorija, Džejms Din je još kao dečak bio žrtva pedofilije, pa je njegov prvi seksualni odnos bio sa sveštenikom koji je bio i neka vrsta njegovog tutora. U toj verziji priče, Din je bio ne samo homoseksualac već i mazohista koji je uživao u tome da mu muškarci gase opuške cigareta po grudima. Poznato je da je bio opčinjen Marlonom Brandom, koji je sam priznao da je u mladosti eksperimentisao u seksu sa oba pola.

Sa druge strane, pominju se njegove veze sa najvećim glumicama tog vremena, Merilin Monro, Natali Vud, Elizabet Tejlor. Po mnogima, one su bile samo fasada, jer moćnici Holivudi nisu smeli da dozvole da se otkrije prava priroda njegove seksualnosti. Ipak, najpoznatija je njegova veza sa italijanskom glumicom Anom Marijom Pjeranđeli, koja je i sama umrla mlada od prevelieke doze lekova. Njihova veza prekinuta je pod pritiskom njenih roditelja, izrazitih katolika kojima se nije dopadao Dinov životni stil. Neki tvrde da je Din skriven u žbunju ispred crkve posmatrao njeno venčanje. Dva dana posle njega poginuo je u saobraćajnoj nesreći izazvanoj prebrzom vožnjom. Ostaje pitanje da li je Džejms Din više voleo da živi brzo ili da umre mlad, iz jednog ili drugog razloga. 

Din kao kulturna ikona



Hemfri Bogart je, komentarišući masovnu histeriju oko lika Džejmsa Dina, jednom prilikom izjavio:“ Din je umro u pravo vreme. Iza sebe je ostavio legendu. Da je poživeo, nikada ne bi postigao takav publicitet.“

Ovo je u velikoj meri tačno i ne važi samo za slavu Džejmsa Dina već i mnogih ikona pop kulture, Lenona, Morisona, Kobejna, Hendriksa, Hit Ledžera... Rana smrt, u jeku slave, sprečava da zvezda ostari i pobledi, urezuje se u sećanje sjajnija nego što je bila i ostavlja pitanje o tome koliko je još dugo mogla da sija, i koliko jako. Tako se dolazi do idealizacije i tako se stvara kult.

Ali, nije sve u tome. Ima mnogo faktora koji određuju zašto je baš Džejms Din, a ne neko drugi, postao ikona. Nezavisno od njegove seksualne orijentacije, Džejms Din je bio prvi muškarac čijem su se izgledu jednako divili i muškarci i žene. Njegov napregnuti pogled, posledica kratkovidosti, imao je u sebi dozu misterije. Glumio je svega tri filmska lika i teško je reći koji je od koga autentičniji i po sebi privlačniji. A tek kada se sve to začini Dinovom uverljivom glumom. Na kraju, kao da je svaki put glumio sebe, tj. kao da nikada nije ni glumio već puštao ventile svoje duše da iz nje šikljaju  njegove privatne emocije, strasti i suze.

Ubrzo nakon njegove smrti horde mladih ljudi počele su se identifikovati sa njim i devizom: „Živi brzo i umri mlad“ koju sam Din nikada nije izgovorio. Postao je simbol mladalačkog odbijanja da se prihvate autoriteti, oholosti i esteticizma. Bio je toliko popularan i uticajan da su ga neki političari direktno krivili za omladinske pobune u Americi i raspadenje starih porodičnih vrednosti

Džejms Din je sahranjen na Park groblju u Ferimontu, a 1977. godine nekoliko stotina metara od mesta gde je poginuo u Šolamu, podignut mu je spomenik koji je u više navrata bio ukraden. Žene su dolazile i ostavljale otiske karmina sa svojih usana na nove koji su se u zameni klesali još dok su bili u izradi. Buntovnik u sukobu sa sistemom, sa osmehom koji je istovremeno bio i zavodnički i ciničan, sa zalizanom kosom i sportskom kožnom jaknom preko ramena otelotvorio je ideale mladih i bio katalizator promena koje su svakako morale da se dese. Zbog toga je sasvim na mestu tvrdnja da je Džejms Din bio istorijski nužna figura koju bi ljudi morali izmisliti da nije postojala.

O njegovom uticaju na potonju pop kulturu suvišno je trošiti reči. Pomenimo samo da je Lenon izjavio da se Bitlsi nikada ne bi dogodili da nije bilo Džejmsa Dina, da je, po njihovom sopstvenom priznanju, imao presudan uticaj na Elvisa Prislija, Bob Dilana, Moriseja,  grupu The Clash, a ako pogledamo glumačke zvezde posle njega, možemo samo primetiti da je svaki „holivudski frajer“  usvajao model ponašanja, tajanstvene poglede i grimase koje je Din uspostavio sasvim prirodno kao šablon, počev od Vorena Bitija, preko Al Paćina, Džoni Depa, Bred Pita, pa do danas popularnih Rajana Goslinga i Džejmsa Franka.

Pročitajte još: 


Glumci veći od Oskara 

Pola veka Bitlsa




Dec 12, 2013

Verujete li u teorije zavera?





Ne, nije sve to tako pogrešno i niko neće biti razuveren.  Sasvim je verovatno da dok vi samo mirno sedite u svojoj fotelji i gledate svoja posla neko tamo glada ta ista posla, vaša. Nekom tamo, misterioznom, nepoznatom, jako je stalo do vas i vaših podataka, starosne dobi, interesovanja, boje očiju,možda i boje noktiju, ko zna... Neko tamo uvek je spreman da to iskoristi za zaveru protiv vas i svih, a za svoj interes, naravno. Velike države kroje budućnost malih država, velike kompanije kroje svest malih ljudi. Ako krenemo od ideje, ubedljive i pouzdane po svemu sudeći, da se svi i uvek vode nekim interesom u svemu što rade, onda je sasvim logično sumnjati kako neko uvek ima smišljen plan u vezi običnih ljudi, vašeg naroda, vaše male države. Da, niko nije potpuni gospodar svoje sudbine, ali to valjda ipak nije razlog da se u svemu traži (i nalazi) teorija zavere? Ili jeste? 

Teorije zavere nisu samo srpska opsesija, ali toj smo opsesiji ipak malo podložniji od, recimo, Norvežana, Eskima, ili Peruanaca. Niste pravi Srbin ako ne mislite da je ceo svet protiv nas. Iz nekog razloga svi imaju razloga da nas mrze. Mrze nas jer smo jeli viljuškama kada su oni kidali meso prstima. Mrze nas jer smo nebeski narod.  Imamo najinteligentniju decu. Imamo i najbolje školstvo. Srbi su, takođe, i najstariji narod na svetu, a Nemci su  1941. bombardovali Narodnu biblioteku kako bi uništili podatke o tome. Uostalom, tokom rata jedino smo mi bombardovani i od strane okupatora i od strane saveznika. A onda su nam poturili nekog jevrejskog agenta Tita da tokom 35 godina ne radi ništa drugo do da uništava Srbiju, postupno i trajno. I tako dalje bez kraja koji se nazire.

Pravi problem nije u tome ima li zavera ili ne, već u paranoji koja je toliko uzela maha da se određen deo populacije ograđuje od verovanja u bilo šta. Ne veruje se da je Nil Armstrong bio na mesecu, ali se zato veruje da su Elvis i Tupak još uvek živi. Mnogi veruju da fluor u pijaćoj vodi služi za kontrolu našeg uma i da Šekspir nije pravi autor svojih dela. Svakodnevno nas sa neba „zaprašuju“  kemtrejlsima (chemtrails), a da niko ne zna sa kojom namerom. Tri stoleća Srednjeg veka nikada se nisu ni dogodila već su veštački fabrikovana i mi, dakle, nismo još ni blizu trećem milenijumu. I naravno, nikakvog holokausta nije bilo već su sve to izmislili tvorci „novog svetskog poretka“.



Psiholozi kažu da se ljudi priklanjaju teorijama zavere kako bi prebacili krivicu na nekog drugog. Što je jedno društvo nestabilnije to je veći broj ovakvih teorija jer je veća i potreba da se pronađe žrtveni jarac za sve što ne valja. Sve je, kao što Karl Poper primećuje u svom eseju, počelo sa Homerom. Sve što se u Troji odigralo režirano je dan ranije na vrhu Olimpa od strane bogova. Takvo razmišljanje rezultat je potrebe da se oslobodimo odgovornosti za ono što nam se dešava. Čovek, na kraju, veruje da je gospodar svoje sudbine samo ako to znači da je doprineo lepim stvarima koje su mu se dogodile. Kada krene loše, krivica se svaljuje na bogove, zlu kob ili vladare iz senke.

Iako je teorija zavere bilo od kako je sveta i veka njih danas ima utoliko više što se daleko lakše i brže šire zahvaljujući internetu. Kao svima dostupna mreza internet pomaže svakoj od ovih teorija da se prošire globalno i dobiju svoje vernike na najudaljenijim delovima planete. Sa druge strane, internet je i pravo mesto na kom možete kako postaviti tako i pronaći obilje neproverljivih informacija koje se navode kao dokazi brojnih zavera i hrana velikih paranoja. Na internetu istina i laž imaju jednak tretman i ravnopravnu zastupljenost pa čitava odgornost spada na one koji „veruju“ ili „ne veruju“.



Na kraju, mora se praviti razlika između zavera, teorija zavere i opsednutosti teorijama zavera. Vrhunac svih teorija zavere jeste „univerzalna teorija zavere“. Po njoj, sve što se dešava ili se ikada desilo jeste rezultat neke zavere. Paradoksalno, tako bi i ideja da postoje teorije zavera bila rezultat jedne velike zavere. I to možda i nije tako loše. Nakon što poverujete u svaku teoriju zavere i utrošite milione svojih nervnih ćelija da je odgonetnete, dođete u jednom trenutku i na strašnu ideju da postoji samo jedna teorija zavere, ta koja je učinila da verujete u teorije zavera. Ako vas naporno razmišljanje o ljudima iz senke i novom svetskom poretku nije iscrpelo do kraja,  možda se u tom trenutku vratite svom „nesvesnom“, srećnom životu.



Dec 9, 2013

Najbolje knjige svih vremena

Iako je sasvim jasno i višestruko provereno da je svako rangiranje umetnika ćorav posao, svedoci smo da se neprestano prave nove tabele i rade nove ankete koje treba da nam objasne ko je u top deset, a ko najbolji svih vremena. I, paradoksalno, koliko god da smo svesni da su besmisleni, svi jedva čekamo da vidimo dobijene rezultate. Da li je to zbog vremena u kome živimo i popularnosti sporta, evrovizija i političkih izbora, tek, ima nečeg magičnog u svrstavanju u kolone, iza rednih brojeva i trijumfalnom izbijanju na prvo mesto.




Tako je nedavno objavljeno istraživanje koje treba da nam pokaže ko su najbolji pisci, a koje najbolje knjige svih vremena. Glasanje nije bilo potpuno demokratsko i nisu upitani čitaoci, već, zamislite, pisci, i to njih 125 sa engleskog govornog područja. Naravno, rezultati bi bili drugačiji da su glasali obični ljudi, dakle, ne samo pisci i ne samo Ameri i Britanci, ali pravimo se na trenutak da su ove liste realne.

Najbolje knjige dvadesetog veka (po izboru probranog žirija 125-oro savremenih pisaca sa engleskog govornog područja)


  1. Lolita, Vladimir Nabokov
  2. Veliki Getsbi, F.Skot Ficdžerald
  3. U potrazi za izgubljenim vremenom, Marsel Prust
  4. Uliks, Džejms Džojs
  5. Dablinci, Džejms Džojs
  6. Sto godina samoće, Gabrijel Garsija Markes
  7. Buka i bes, Vilijam Fokner
  8. Ka svetioniku, Virdžinija Vulf
  9. Sabrane priče Fleneri  O’Konora
  10. Bleda Vatra, Vladimir Nabokov

Najbolje knjige devetnaestog veka (u izboru istog žirija, ovog puta manje anglopatriotski)


  1. Ana Karenjina, Lav Tolstoj
  2. Madam Bovari, Gistav Flober
  3. Rat i mir, Lav Tolstoj
  4. Avanture Haklberi Fina, Mark Tven
  5. Sabrane priče Antona Čehova
  6. Midlmarč, Džordž Eliot
  7. Mobi Dik, Herman Melvil
  8. Velika Očekivanja, Čarls Dikens
  9. Zločin i kazna, Fjodor Dostojevski
  10. Ema, Džejn Ostin

Najbolji autori po broju izabranih knjiga (iliti, koga ima najviše na vitrinama)


  1. Vilijam Šekspir-11
  2. Vilijam Fokner-6
  3. Henri Džejms-6
  4. Džejn Ostin-5
  5. Čarls Dikens-5
  6. Fjodor Dostojevski-5
  7. Ernest Hemingvej-5
  8. Franc Kafka-5
  9. Tomas Man, Džejms Džojs, Vladimir Nabokov, Mark Tven, Virdžinija Vulf- 4




Najbolji autori po osvojenim poenima (all times best ATP ranking without Novak Djoković)


  1. Lav Tolstoj-327
  2. Vilijam Šekspir-293
  3. Džejms Džojs-194
  4. Vladimir Nabokov-190
  5. Fjodor Dostojevski-177
  6. Vilijam Fokner-173
  7. Čarls Dikens-168
  8. Anton Čehov-165
  9. Gistav Flober-163
  10. Džejn Ostin-161


     Primećujemo da se vodeći dvojac koji čine Tolstoj i Šekspir ozbiljno udaljiio od ostatka vodeće desetorice, te da u budućnosti upravo između njih dvojice možemo očekivati najuzbudljiviju borbu. Biti ili ne biti, u ratu i miru.

još tekstova na: Simplicissimus

Dec 5, 2013

Jedna smela parafraza Fridriha Ničea





Sasvim jasno i konkretno, moral nije ništa drugo do pokornost običajima ma koje vrste. A običaji su nasleđeni načini delanja i razmišljanja, pogleda na stvari. Način prenošenja tih običaja i njihova kontinuiranost naziva se tradicijom. Dakle, gde nema tradicije, nema ni običaja, pa, samim tim, ni morala ni nemorala.

Raditi nešto u skladu sa običajima često je isto što i raditi nešto samo zbog običaja. Tako, raditi jednu stvar koju običaji i tradicija nalažu, a raditi je istovremeno i zbog logike stvari i zbog neke koristi nije nikakav moralni podvig. Čovek se smatra utoliko moralnijim ukoliko samo slepo sledi pravila i pokorno sledi zakon.

Postavlja se pitanje i ne slažu se ljudi da li je najmoralniji onaj ko običaje upražnjava najčešće i u najvećoj meri, ili je to onaj koji ih upražnjava uprkos najvećim teškoćama i u najnepovoljnijim uslovima, čak i onda kada donose štetne posledice. Da li se na muci ili na upornosti poznaju junaci?

U skladu sa tim, najnemoralniji je onaj ko običaje poštuje najređe i od njih najlakše odustaje. Tako je u očima mase-rulje-društva nemoralan i zao svako ko se usuđuje da razmišlja svojom glavom i bira život na svoju ruku. On se smatra po zajednicu opasnim. Krajnje bezobrazno, nemoralan čovek veruje da ima slobodu da živi kako on sam veruje da je najbolje, a ne onako kako mu zajednica zapoveda. On, naime, ne prihvata da drugi misle umesto njega.

Takav čovek je više nego opasan za masu-rulju-društvo jer im pokazuje svojim primerom da se može živeti i drugačije nego onako kako su oni navikli. On ih podseća da imaju pravo na izbor i na razmišljanje i nameće im težak teret slobode. Tako ih stavlja u iskušenje da žive možda srećnije, ispunjenije, bolje. Nameće im neprijatnu situaciju da posumnjaju da njihov život možda i ne bi morao biti takav kakav jeste.

Susrevši se sa slobodnim-nemoralnim pojedincem masa-rulja-društvo više ne može da ima spokojan san. Oni počinju da se preispituju. Ali, kako nisu navikli da misle svojom glavom, ista ubrzo počinje da ih boli pa zbog toga optužuju slobodnog-nemoralnog pojedinca. Najviše vole da vide kada se njemu desi nešto loše i kada padne sa visine koju sami nikada nisu dosegli. Tada ponovo mirno spavaju i na duši im je lakše. Ako se dobro zagledate, na licima im možete videti skriveni, trijumfalni osmeh.

Slični tekstovi









Dec 3, 2013

Marina Abramović – „Manifest umetnika“




Pravila vezana za život umetnika


  • Umetnik ne sme da laže sebe i druge
  • Umetnik ne sme da krade ideje od drugih umetnika
  • Umetnik ne sme da pravi kompromise zbog sebe i zbog umetničkog tržišta
  • Umetnik ne sme da ubije drugo ljudsko biće
  •  Umetnik ne sme da od sebe stvori idola
  • Umetnik ne sme da od sebe stvori idola
  •  Umetnik ne sme da od sebe stvori idola




Pravila za umetnikov ljubavni život


  • Umetnik mora da izbegne zaljubljivanje u drugog umetnika
  • Umetnik mora da izbegne zaljubljivanje u drugog umetnika
  • Umetnik mora da izbegne zaljubljivanje u drugog umetnika



Pravila za umetnikov odnos prema erotici

  • Umetnik treba da razvije erotski pogled na svet
  • Umetnik treba da bude erotičan
  • Umetnik treba da bude erotičan
  • Umetnik treba da bude erotičan



Pravila za umetnikov odnos prema patnji

  • Umetnik treba da pati
  • Iz patnje dolaze najbolja dela
  • Patnja donosi transformaciju
  • Kroz patnju umetnik prevazilazi svoj duh
  • Kroz patnju umetnik prevazilazi svoj duh
  • Kroz patnju umetnik prevazilazi svoj duh



Pravila za umetnikov odnos prema depresiji


  • Umetnik ne sme da bude depresivan
  • Depresija je bolest od koje se treba lečiti
  • Depresija nije produktivna za umetnika
  • Depresija nije produktivna za umetnika
  • Depresija nije produktivna za umetnika


Pravila za umetnikov odnos prema samoubistvu


  • Samoubistvo je zločin protiv života
  • Umetnik ne sme da izvrši samoubistvo
  • Umetnik ne sme da izvrši samoubistvo
  • Umetnik ne sme da izvrši samoubistvo




Pravila za umetnikov odnos prema inspiraciji 


  • Umetnik treba da se zagleda duboko u sebe zbog inspiracije
  • Što dublje pogleda u sebe, to će univerzalniji biti
  • Umetnik je univerzum
  • Umetnik je univerzum
  • Umetnik je univerzum



Pravila za umetnikov odnos prema samokontroli


  • Umetnik ne sme da ima samokontrolu u vezi sa svojim životom
  • Umetnik mora da ima potpunu samokontrolu u vezi sa svojim delom
  • Umetnik ne sme da ima samokontrolu u vezi sa svojim životom
  • Umetnik mora da ima potpunu samokontrolu u vezi sa svojim delom



Pravila za umetnikov odnos prema transparentnosti 

  • Umetnik treba da daje i prima u isto vreme
  • Transparentnost znači predusretljivost
  • Transparentnost znači davati
  • Transparentnost znači primati
  • Transparentnost znači predusretljivost
  • Transparentnost znači davati
  • Transparentnost znači primati
  • Transparentnost znači predusretljivost
  • Transparentnost znači davati
  • Transparentnost znači primati


Pravila za umetnikov odnos prema simbolima


  • Umetnik stvara sopstvene simbole
  • Simboli su jezik umetnika
  • Jezik, stoga, mora biti preveden
  • Ponekad je teško naći ključ
  • Ponekad je teško naći ključ
  • Ponekad je teško naći ključ


Pravila za umetnikov odnos prema tišini



  • Umetnik mora da razume tišinu
  • Umetnik mora da izgradi prostor za tišinu u svom delu
  • Tišina je kao ostrvo posred uzburkanog okeana
  • Tišina je kao ostrvo posred uzburkanog okeana
  • Tišina je kao ostrvo posred uzburkanog okeana



Pravila za umetnikov odnos prema samoći


  • Umetnik mora da izdvoji vreme za velike periode samoće
  • Samoća je vrlo bitna
  • Daleko od kuće
  • Daleko od studija
  • Daleko od porodice
  • Daleko od prijatelja
  • Umetnik treba dugo da ostaje pored vodopada
  • Umetnik treba dugo da ostaje pored aktivnih vulkana
  • Umetnik treba dugo da ostaje zagledan u uzburkane reke
  • Umetnik treba dugo da ostaje zagledan u horizont gde se okean i nebo spajaju
  • Umetnik treba dugo da ostaje zagledan u zvezde na noćnom nebu 


Pravila za umetnikov odnos prema radu


  • Umetnik treba da izbegne svakodnevni odlazak u studio
  • Umetnik ne sme da ima radni plan kao zaposlenik u banci
  • Umetnik treba da se bavi životom i radom samo kada mu ideja dođe u snu ili u dnevnoj viziji koja se javlja kao iznenađenje
  • Umetnik ne sme da se ponavlja
  • Umetnik ne sme previše da proizvodi
  • Umetnik mora da izbegne zagađenje svoje umetnosti
  • Umetnik mora da izbegne zagađenje svoje umetnosti
  • Umetnik mora da izbegne zagađenje svoje umetnosti



Pravila za umetnikovo posedovanje


Budistički monasi savetuju da je najbolje da posedujemo 9 stvari:


  •         Jedno odelo za leto
  •         Jedno odelo za zimu
  •         Jedan par cipela
  •         Jednu zdelu za prošenje hrane
  •         Jednu mrežu protiv komaraca
  •         Jednu knjigu sa molitvama
  •         Jedan kišobran
  •         Jedan otirač da spava na njemu
  •         Jedan par naočara ako mu je potreban 
  •         Umetnik mora da odluči koji je minimum poseda koji mu je neophodan
  •         Umetnik mora da ima sve više i više manjeg i manjeg
  •         Umetnik mora da ima sve više i više manjeg i manjeg
  •         Umetnik mora da ima sve više i više manjeg i manjeg 


Pravila za umetnikove prijatelje


  • Umetnik treba da ima prijatelje koji podižu njegov duh
  • Umetnik treba da ima prijatelje koji podižu njegov duh
  • Umetnik treba da ima prijatelje koji podižu njegov duh


Pravila za umetnikove neprijatelje


  • Neprijatelji su veoma važni
  • Dalaj Lama je rekao da je lako saosećati sa prijateljima ali mnogo teže saosećati sa neprijateljima
  • Umetnik mora da nauči da prašta
  • Umetnik mora da nauči da prašta
  • Umetnik mora da nauči da prašta


Pravila za umetnikov scenario smrti


  • Umetnik mora da bude svestan vlastite smrtnosti
  • Za umetnika nije bitno samo kako živi svoj život, već i kako umire
  • Umetnik mora da posmatra simbole svog dela kao znake za različite scenarije smrti
  • Umetnik mora svesno umreti bez straha
  • Umetnik mora svesno umreti bez straha
  • Umetnik mora svesno umreti bez straha



Pravila za umetnikov scenario sahrane


  • Umetnik treba da da instrukcije pre svoje sahrane kako bi se sve odvilo onako kako on želi
  • Sahrana je umetnikovo poslednje delo pre odlaska
  • Sahrana je umetnikovo poslednje delo pre odlaska
  • Sahrana je umetnikovo poslednje delo pre odlaska





Dec 2, 2013

Čekajući Nimfomanku






Retko koji film je izazvao ovoliko buke još pre svog izlaska poput Nimfomanke. Provokativan naslov, nekoliko trejlera i izjava Larsa fon Trira  "Četvoročasovni porno film sa mnogo neugodnog seksa" bilo je dovoljno da se povede žustra rasprava u kojoj puritanski umovi idu čak dotle da traže da se film zabrani i pre njegovog izlaska, dok ostali sa ogromnim nestrpljenjem čekaju premijeru, ironično i fontrirovski zakazanu upravo na Božić ove godine.




Nimfomanka (Nymphomaniac), najnovije ostvarenje jednog od najkontroverznijih reditelja danas, Larsa fon Trira, zapravo je treći i poslednji deo autorove depresivne trilogije koju čine još i Antihrist (2009) i Melanholija (2011). U oba prethodna filma fon Trir se bavio mračnim i tabuiziranim delovima ljudske psihe, pa su tako nastali šokantni filmovi koji otvaraju previše pitanja da bi se mogli ugodno gledati i brzo zaboraviti. Međutim, sa poslednjim filmom reditelj je rešio da ode još dalje i da do krajnosti testira snagu želuca i stepen tolerancije čak i najvećih fanova.

Od starta niko nije prezao da jasno odredi Nimfomanku kao film koji neće biti ništa umereniji od svog naslova. Čini se da možemo očekivati anatomski precizno seciranje ženske, kao i seksualnosti uopšte. Bez kompromisa, kao što to fon Trir oduvek i radi.


Najpre je kao šok došla informacija da seks u fon Trirovom filmu neće biti montiran i glumljen već verodostojan i da će se zahtevati od samih glumaca da odrade svoje scene seksa, bez dublera. Ipak, izgleda da fon Trir ovu granicu nije uspeo da pređe, iako je čuven po tome da od svojih glumaca uvek traži nadljudske napore, zbog čega malo ko pristaje da više puta radi sa njim na filmu. Jedni od onih koji su istrajali u tome jesu Šarlot Gejnsburg i Vilijam Defo, a njima se u Nimfomanki pridružuje više nego dobra glumačka ekipa koju čine Uma Turman, Šaja Lebuf, Žan Mark Bar, Udo Kir, Kristijan Slejter, Stelan Skarsgard i drugi.

Nimfomanka se bavi seksualnim životom jedne žene od njenog rođenja do pedesete godine, žene koja samu sebe doživljava kao nimfomanku. Njeno ime je Džo i nju jedne noći u polusvesnom i pretučenom stanju pronalazi slučajni prolaznik. On je odvodi u svoj stan i, dok se oporavlja, Džo mu priča svoju životnu priču podeljenu u osam poglavlja.

                

Možemo se samo pitati kakva će biti reakcija feministkinja na ovaj film, posebno ako je poznato da su one i ranije optuživale fon Trira da je „sadistički pornograf koji mrzi žene“. Pornografski elementi neće biti strani reditelju koji je sam vlasnik producentske kuće koja se bavi snimanjem porno filmova za žensku publiku. Takođe, fama koja prati fon Trira ima veze i sa njegovim sukobom sa američkom publikom, jer je poznat i po svom animozitetu prema Americi i krajnje negatovnom prikazu njene istorije i trenutne realnosti u svojim filmovima (Ples u tami, Dogvil, Manderlej).

Ovde nije kraj krajnje neobične privatne priče Larsa fon Trira. Naime, ovaj reditelj koji ima klinički dijagnostikovanu hroničnu depresiju, pre dve godine je proglašen personom non gratom u Kanu jer je napravio za neke neslanu šalu o tome kako saoseća sa Hitlerom, nakon što je u ranijim ostvarenjima već pokazao izvesnu dozu antisemitizma. Ipak, veruje se da će reditelju biti ukinuta zabrana pristupa festivalu jer je Nimfomanka preveliki zalogaj za Kan da bi se lako propustio. Poznato je i da su prilikom premijere Antihrista četiri osobe iz publike pale u nesvest zbog brutalnosti scena a počinilac masovnog ubistva u Norveškoj, Anders Brejvik označio je fon Trirov Dogvil kao svoj omiljeni film (poslednja scena filma prikazuje ubistva svih stanovnika Dogvila).

Pitanje je da li film, čiji je slogan „Zaboravite na ljubav“, otvara jednu tabu temu o kojoj se moralo progovoriti i  ozbiljno provocira socijalne norme ili je tema samo jeftina provokacija za širi auditorijum u nedostatku boljih ideja? Međutim, provokativnost nije suprotstavljena umetnosti, već češće udružena sa njom. Moglo bi se čak reći da velika umetnost i ne postoji ukoliko nije provokativna i neprijatna, ukoliko ne podriva stare sisteme i iritira podrazumevane poglede na stvari.

Do nedavno je na snazi bila informacija da se pripremaju dve verzije filma, „hardcore“ i „soft“, te da će u prvoj seks biti prikazan brutalno i istinito, onako kako ga autor vidi. Međutim, poslednje vesti kažu da je Fon Trir odbio da sakati svoje filmsko čedo i da će biti unajmljen novi reditelj od strane producenata kako bi to učinio umesto njega. Ovim su pale u vodu priče o dve verzije filma, ali ćemo biti uskraćeni i za rediteljev „final cut“. Razlozi za skraćivanje, pak , nisu u eksplicitnim scenama već u dužini snimljenog materiajla od 5 i po sati što bi bilo nepodnošljivo za publiku. Konačna verzija bi trebalo da traje četiri sata i da se prikazuje u dve odvojene projekcije. Usled odbijanja da se napravi mekša verzija filma, očekuje se da će on biti zabranjen u delu sveta, što bi moglo da dovede u pitanje finansijski uspeh filma koji je koštao 11 miliona dolara.

Mora se primetiti da Nimfomanka dolazi u trenutku kada je svet umetnosti već prezasićen eksplicitnošću i seksom, zbog čega se zamagljuju granice umetničkog i pornografskog. Šta to, toliko šokantno, može ponuditi fon Trir danas i može li otići korak dalje: uneti više eksplicitnoati i učiniti to na potpuno umetnički način. U svakom slučaju, ako je vreme da se to uradi i ako uopšte postoji potreba za tim, onda je fon Trir ipak pravi čovek za smeli poduhvat.

Pročitaj još: 


Marina Abramovič "Manifest umetnika"


Umorni vampiri Džima Džarmuša (Samo ljubavnici preživljavaju)